SRP - gradska organizacija Zagreb

(Za pregled povećanih slika pritisnite na njih mišem, a za povrat u tekst tipku "natrag" / back /)

Nova represija u Varšavskoj

Socijalistička radnička partija Hrvatske izražava ogorčenje i oštro osuđuje ponovljenu demonstraciju sile od strane policije i državnih tijela prema građanima i aktivistima "Prava na grad" i Zelene akcije koji su danas ponovno privođeni u velikom broju, nakon njihove blokade bespravno započetih radova u Varšavskoj ulici.
Ovo je samo jedan od brojnih događaja posljednjih mjeseci koji su u prvi plan izbacili razdjelnice RAD - KAPITAL, ČOVJEK - PROFIT, OBESPRAVLJENE MASE - POVLAŠTENE ELITE. Tko to razumije i uvidi, ne čudi ga ponašanje i zajednička odgovornost parlamentarnih stranaka, bilo onih na vlasti ili u takozvanoj opoziciji. Sve je očitije da se tranformiramo u društvo u kojem krupni kapital uživa zaštitu policije, pravosuđa i utjecajnijih medija, a s druge strane, građanima koji žive od svog rada ostaje da se, u neravnopravnom položaju,bore za svoje i javne interese oslanjajući se na savjest, ideale i solidarnost. Mi koji tako vidimo "varšavsku Hrvatsku" utemeljili smo Socijalističku radničku partiju. Dakle, alternativa postoji.

Stjepan Šafran, politički tajnik SRP-a

PODRŠKA SRP-a SINDIKATIMA U ZAŠTITI RADNIČKIH PRAVA

Socijalistička radnička partija Hrvatske bezrezervno podržava djelovanje Sindikata i radnika u Hrvatskoj u zaštiti stečenih radničkih prava a uz to podržava i sve akcije radi povrata mnogih prava koja su u poslednjih 20 godina oduzeta ili smanjena. Osnovno pravo je pravo na rad i dostojni život od tog rada.

Pozivamo sve članove i simpatizere SRP-a da daju svoj potpis na listu koju izlažu sindikalni aktivisti na javnim mjestima.

10.06.2010. Tajnik SRP-a: S. Šafran

Protest

Veleposlanstvo Republike Poljske u Republici Hrvatskoj Krležin Gvozd 3 10000 Zagreb

Protestno pismo protiv Zakona o zabrani isticanja komunističkih simbola u Poljskoj

Mi u Socijalističkoj radničkoj partiji Hrvatske, jedva možemo povjerovati, da i nakon svih bartolomejskih noći dosadašnje povijesti, bezdušnog pretvaranja ljudskog stvorenja u tegleću snagu za umnožavanje raskoši i kapitala povlaštenih kasta i klasa nepomirljivog klasnog sukobljavanja i nacifašističkog ludila, nemilosrdne međusobne borbe između samoga kapitala, koja je proizvela dva svjetska rata, sa neprocjenjivim materijalnim i ljudskim stradanjima, u Poljskoj, još postoje snage, koje hoće očuvati takav svijet i to suprostavljanjem univerzalnoj ideji oslobođenja. I dok čovjek i čovječanstvo nestaje pod svirepim pritiskom hedonizma, monopolizacije uvjeta rada i života ljudi, utilitarizma, konzumerizma i kriminalizacije društva što sve ugrožava ne sam rast čovjeka već i sam njegov fizički opstanak na planeti i to pod pritiskom prepoznatljive i sebične kaste novih despota, posjednika kapitala i njihovog najreakcionarnijeg izraza patološkog klero fašizma, Poljski Seim problem vidi, u oslobodilačkoj ideji komunizma i donosi zakon o zabrani komunističkog znakovlja. Isključuje li se to Poljska iz tobože demokratske unije zemalja u čijim parlamentima legitimno djeluju i komunisti.

No bilo kako bilo, ideja komunizma ne treba strahovati, da će izgubiti od bilo kakvih zabrana, jer one pa i ova najnovija, baš ništa ne govore o samoj ideji, a gotovo sve o onima koji zabrane donose. Pošto komunizam ne možemo drugačije pojmiti do filozofske i praktične materijalizacije duboke ljudske potrebe za samoostvarenjem i oslobođenjem od svekolike otuđenosti čovjeka, od svoje ljudske biti koju mu je nametnula dosadašnja klasna civilizacija, antikomunizam, može biti samo protivljenje tim prirodnim čovjekovim težnjama, a time i duboko reakcionaran, antipovijesni i antiljudski čin.

Komunizam kao dovršeni humanizam, svoje porjeklo temelji na kršćanskoj etici, a kao politički pokret, (jer dosad nigdje kao cjeloviti poredak nije uspostavljen), ogromno doprinesao socijalizaciji neravnopravnoga klasnoga društva i olakšanje milijunima ugnjetenih, i to upravo od one moralnopolitičke provijencije koja razvija antikomunizam, naravno uvijek iznova, radi obrane svojih privilegija i očuvanje svoje moći nad ljudima, stvarima i resursima. Nezamisliva je kolosalna antifašistička borba i konačna pobjeda antifašizma u II svjetskom ratu bez komunista. Slobodarska i humanistička bit komunizma leži u samoj njegovoj paradigmi «kritici svega postojećeg». Ništa dakle nije sveto i tako dobro da ne može biti bolje.

Sva njegova obilježja koje tobože treba zabraniti, uzeta su pak iz same prirode. Crvena boja, boja je ljudske krvi kao najbitnije supstance čovjekova tjela. Zvijezda petokraka pretstavlja pet kontinenta i simbolizira otvorenost, povezanost, dakle čovječanstvo, nasuprot klasne kastinske provincijalne pa i nacionalne uskogrudnosti. Srp i čekić pak, simboliziraju emancipaciju ugjetavanih radnika i seoskog proleterijata, dakle ogromnu većinu ljudskoga društva.

Zabrane znakovlja i ideje komunizma samo su kontuinitet svih dosadašnjih povijesnih sputavanja, od ljudske emacipacije, kako duhovne tako i socijalne, počevši od zabrane kršćanstva u Antici, inkvizicije u Srednjem vijeku, spaljivanje Kopernikovih knjiga, pobuna kmetova i savremenih proletera protiv robovlasničkog, feudalnog i kapitalističkog despotizma, i pokazuju da sprovoditelji ništa nisu naučili iz povijesti, i da ništa nisu izgubili na svojoj licemjernoj okrutnosti. Protivnici ideje oslobođenja, naravno ne prepoznaju stvarnog tiranina u dosadašnjoj povijesti ljudskog društva, jer oni sami su taj tiranin. Militantni antikomunizam pokazuje se dakle kao antihumanizam. U svojoj sebičnoj ograničenosti, antikomunizam je protiv humanizma kao najveće potrebe, a time i ideala svakog čovjeka, bez čega ljudski rod ne može ni opstati. On i dalje stoji na putu humanizaciji i pokazuje se kao antipovijesna snaga.

Dovođenje pak ideje komunizma u vezu sa staljinizmom i drugim povijesnim izobličenjima, na što vjerovatno i puca Poljski Seim, kukavičko je jaje koje se podmeće komunizmu, jer sva ta izobličavanja, pa i staljinizam samo su čeda povijesnih sputavanja i kontrarevolucionarnih djelovanja, dakle antikomunizma. Osim toga najveću kritiku staljinizmu dali su sami komunisti, prepoznavši u njemu «termidora» sovjetske revolucije.

Što pak famozni zakon o zabrani komunističkog znakovlja može donijeti poljskom narodu, inače narodu bujne oslobodilačke povijesti, osim sramote i prezira napredne europske i svjetske javnosti, ili pak, a što bi bilo bolje za sve, spoznaju da u svojim njedrima ima opaku konzerativnu i klerofašističku guju, kastu na vlasti, kao svog najvećeg porobljivača od svih dosadašnjih, i kojega se treba što prije osloboditi.

Izražavamo svoju punu solidarnost sa naprednim i istinskim demokratskim snagama u Poljskoj.

U Zagrebu, 08.06.2010.

Predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske :

Ivan Plješa

Tekst je upućen:

- Veleposlanstvu Republike Poljske,

- Predsjedniku Republike Hrvatske,

- Ministarstvu vanjskih poslova Hrvatske,

- HRT,

- Novinama u R.Hrvatskoj

Aktualnosti (7.-19. svibanj 2010.)

Saborski cirkus

Naši vrli političari, bez obzira na boju, definitivno su izgubili svaku vezu s realnošću, moralom i elementarnom kulturom. Bezočnom prepucavanju, vrijeđanju i međusobnom optuživanju za lopovluk, korupciju i nesposobnost nema kraja. Ako im se išta treba priznati jest činjenica da su, i jedni i drugi, u pravu u svojim kritikama i optužbama oponenata.

SDP-ovsko licemjerno naricanje nad sudbinom radnika priziva u sjećanje vrijeme njihove vladavine kad je jedna od njihovih vječnih zvijezda, Slavko Linić, izjavio da SDP nije stranka rada, već da je on stranka kapitala. O tome što su, u svojoj tradicionalnoj maniri, radili svom biračkom tijelu, ne treba trošiti riječi. Izvjesna Antunovićka je u sabornicu donijela četvrtinu i polovinu piceka, te nekoliko krumpira (3+1), koji bi trebali simbolizirati pad standarda radnog čovjeka u Hrvatskoj između 2004. i 2010. godine. Evidentno je da SDP-ovci nisu dijelili sudbinu izgladnjelog hrvatskog radnika jer su svi u rečenom vremenu u prosjeku udebljali za 5-10 kg.

HDZ se, kao i uvijek, neumorno bori za nacionalne interese tako što šakom i kapom prodaje hrvatska poduzeća, zemlju, turističke objekte… Zbilja je žalosno slušati kako vrli nam borci za slobodu Hrvatske od srbočetničkog i jugokomunističkog jarma sve češće govore kako moraju donijeti ovaj ili onaj zakon ili čak ustavnu promjenu. No, zato su oni rezolutni i uznositi na onih nekoliko kvadratnih milimetara slobodnog teritorija koje su im gazde ostavile. Tako su vrlo principijelni po problemu umjetne oplodnje. Kršćanske su vrijednosti na prvom mjestu. Embriji se ne mogu zamrzavati, jajašca se ne mogu donirati, dok će se problemi smanjene pokretljivosti spermija rješavati tradicionalnom metodom. Vaninstitucionalnim djelovanjem lokalnih župnika.

Ipak, zvijezda saborskog showa je bila građanka J.K., jedna od zadnjih polaznica partijske škole u Kumrovcu, koja je ustvrdila da njoj neće suditi sud Partije.

Brodogradnja

Đuro Popijač se osjeća dobro. Đuro Popijač ne vidi ništa loše u stečaju brodogradilišta za koje nema zainteresiranih kupaca. Đuro Popijač rješenje svih problema vidi u uspješnoj (što li je to) privatizaciji. Đuro Popijač razumije da će jedan dio radnika morati biti otpušten. Đuro Popijač je junak našeg doba.

Da u Hrvatskoj ipak ima inteligentnih i poštenih ljudi, pravih domoljuba, pokazuje primjer jednog radnika riječkog 3. maja, koji je ustvrdio da lijenčine i pijanci rasprodaju, dok vrijedni i radišni ljudi štede, investiraju i uvećavaju kapital. Drugi radnik se suprotstavlja bilo kakvoj privatizaciji. Jer, hrvatski su radnici jako dobro naučili što privatizacija znači. Nažalost, njihova ih pamet i poštenje diskvalificira kao potencijalne kandidate za ministarske fotelje.

Problem hrvatske brodogradnji se može sagledavati s raznih aspekata. No jedna stvar je sasvim sigurna. Ona se ni pod koju cijenu ne smije privatizirati. Pa makar nas to koštalo članstva u EU, koje i tako ubrzano gubi na rejtingu. Primjeri drugih privatizacija u Hrvatskoj, ili brodogradilišta u Gdanjsku su zoran primjer za to. Sve države u Zapadnoj Europi subvencioniraju svoju brodogradnju, dok se to nama brani. Jasna je opravdana ekonomska računica u subvencioniranju. Sve drugo se može kvalificirati nacionalnom izdajom.

(Azur, 20.05.2010.)

AKTUALNOSTI

Gotovina

Suđenje hrvatskim generalima pred međunarodnim kaznenim sudom u Haagu godinama je izazivalo veliku pozornost domaće javnosti. Oštro se reagiralo na svaku primisao da bi naši junaci, a pogotovu Ante Gotovina, mogli biti krivi. No kako je ekonomska kriza u Hrvatskoj rasla, tako su generali polako padali u novinskom rejtingu. Uz to je Hrvatska sve brže napredovala u pregovaračkom procesu za pristup u EU, a pregovarači počeli pokazivati sve zadovoljniji izraz lica. Da sve ipak ima svoju cijenu pokazuje članak u Jutarnjem listu od petka 30. 04. 2010. u kome se izvjesni general Rojs žali da ga je u nekakvoj privatizacijskoj mutljavini prevario general Gotovina. Ta je tvrdnja tim značajnija jer ju daje jedan od najglasnijih branitelja Gotovinine nevinosti. Time je nesumnjivo počelo blaćenje dosada besprijekornog junaka i priprema nacije na njegovu osudu.

Koliko je Gotovina kriv praktički je nemoguće utvrditi, no da u Hrvatskoj ima daleko većih krivaca i ratnih zločinaca od njega je neosporna činjenica. Činjenica da sud u Haagu ne proganja njih, nego u narodu najomiljenijeg vojnika, pokazuje da je jedna od značajnijih funkcija tog suda da ponizi narode iz kojih optuženici dolaze i da im se pokaže gdje im je mjesto. Mjesto s kojeg su se bez dozvole maknuli na kratkih 45 godina.

Socijalizam

Socijalizam ili kapitalizam, pitaju se mnogi stanovnici Istočne Europe danas, pa tako i Hrvati. U anketama Hrvatske televizije ispitanici su se podijelili u dvije skupine. Veću koja je za socijalizam i manju kojoj ne odgovara ni socijalizam ni kapitalizam. Ljubitelji kapitalizma su naprosto iščezli, ili skrili u redakcijama raznih medija. Za sudbinu Hrvatske zabrinuti novinari jutarnje emisije, Dobro jutro Hrvatska su čak pozvali i profesora Lebowitza iz Vancouvera, koji trenutačno radi u Venezueli, da bi im pomogao naći izlaz iz ove nenadane dileme. Dobro uhranjeni mladac smiješne bradice na jedno uho je poslušao izlaganje profesora Lebowitza o novim putovima izgradnje socijalizma u Venezueli i šire, da bi potom kao tipični istočnoeuropski isprani novinarski mozak postavio pitanje o medijskim slobodama u Venezueli. «Jer do nas stižu uznemirujuće vijesti o stanju medija u toj zemlji». Profesor mu je objasnio da su te tvrdnje smiješne i da sve informacije o medijskoj represiji u Venezueli dolaze iz oporbenih medija koji tamo nesmetano rade, i protiv društvenog poretka rovare, od samog dolaska Chaveza na vlast.

Ipak, zanimljivo je to okretanje socijalizmu kod nas. Sada kad je i država potonula u tako duboku krizu da čak ni mirovine više nisu sigurne, ljudi se osjećaju ranjivim i nesigurnim. Socijalizam im može pružiti zaštitu, no pitanje je čega su se građani spremni odreći u ime sigurnosti i, mora se to istaći, dostojanstvenog života. Licemjeri bi htjeli socijalističku sigurnost i kapitalistički standard, i sve to začinjeno morem drugih djetinjastih želja i zahtjeva. Za takvo što naprosto nema materijalne podloge. Ne bi je imale ni najbogatije zemlje u svijetu, a još manje (samo)opljačkana Hrvatska.

Dobar početak u izgradnji solidarnog socijalističkog društva bi bio kad bi se redakcija rečene emisije vratila u svoj prvobitni sastav. Jer u zadnju godinu njeno se brojno stanje barem utrostručilo uz istu (ne)kvalitetu emisije.

Grčka

Dužan si kao Grčka, bila je uzrečica u našim krajevima prije 20-30 godina. Izgleda da se po tom pitanju ništa nije promijenilo. No osim Grčke dužni su svi. Dužna je Hrvatska, još više Slovenija, nešto manje Srbija, Bosancima (srećkovići) se nitko ne usudu dati novce. Dužni su Mađari, Česi, Španjolci, Irci, Nijemci. Svi su dužni, no nitko se ne pita kome, te tko ima tolike novce, otkud mu (im) i zašto ih tako olako daje? To pitanje zahtijeva posebnu analizu koja, premda ne odveć složena, nije tema ove crtice. Zanimljivije je pitanje tko je i kako potrošio tolike novce da Grčkoj treba 120 milijardi eura pomoći, Mađarskoj 20 ili Ukrajini 16 milijardi. Kako je Hrvatska stvorila 40-45 milijardi eura (preko 300 milijardi kuna) duga? Tko je to potrošio ili pokrao? Čini se da se ne radi o krađi, jer sve kriminalne afere kojima se Hrvati zabavljaju zadnjih godina se odnose na milijune, ili desetke milijuna kuna, dok samo jedna milijarda ima tisuću milijuna. Dakle krađa nije primarni krivac za dug. Barem ne ona klasična.

No kad se hrvatski dug pokušava raščlaniti, opet se dolazi do gore postavljenog pitanja. Tko građanima i ustanovama daje toliki novac i zašto? Mogu li Glas Istre i Radio 101 vratiti dug i kako su ga napravili? Isto vrijedi i za druge subjekte. Sve počinje ličiti na teoriju zavjere. Netko nam daje novce da bi što više trošili i zadužili. I poslije što?

Aleksandar Medvedev, generalni direktor Gazproma, prije dvije je godine rekao da je struktura cijena usluga i proizvoda u Europi sljedeća: energija 30 %, porezi 40 %, proizvodnja, transport i trgovina 30 %. Znači klasična radnička klasa i njen dio buržoazije uzimaju mizernih 30 %. Iz rečenog je jasno zašto zaposleni u tim sektorima imaju tako niske plaće. I zašto su sretni da imaju i taj posao. I zašto nisu od interesa ni jednom sindikatu. Ili ljevičarskoj malograđanštini. Kako je 30 % novca, tj. raspodjele vezano uz energetiku koji je ili negdje daleko ili nedodirljiv, sindikalna i kvaziljevičarska boranija se bacila u boj za prava konzumenata poreznog novca. Plebsa. Robovi su naravno van zakona. Tako je i u Grčkoj. Antičkoj i novoj. Plebejska rulja je izgubila trinaestu i četrnaestu plaću pa se buni. Bune se i na pomisao da im se smanje plaće. Nezamislivo je da se ista spusti na nivo plaća u robova. Nezamislivo im je da ne mogu unedogled trošiti nezarađeno. Piti krv njima nevidljivom dijelu društva koji ima duži radni dan i tjedan, kraći godišnji odmor, te nesigurnu i dvostruko manju plaću. Podrškom takvim protestima sindikati i kvaziljevičarske organizacije se objektivno svrstavaju na stranu (socijalnog) fašizma.

Nakaze

Rat protiv komunističke ostavštine se vodi na svim razinama, pa tako i na simboličnoj. To se lijepo može iščitati iz plakata za festival koji se trenutačno odigrava u Zagrebu. Queer festivala. Umorni ili bolesni muškarac leži u naručju jednako obnaženog druga koji na lijevoj sisi ima nacrtanu crvenu petokraku. Takav festival s takvom simbolikom, između ostalih, subvencionira i jedan histerično antikomunistički Večernji list. Postavlja se pitanje zašto. Zašto se parade homoseksualaca započinju Internacionalom? Zašto se toleranciji i uvažavanju različitosti učimo slušanjem umjetnika sumnjive kvalitete koji svojim zavijanjem imitira Šeherezadu a ne odnosom prema susjedu Jovanu? Zašto je problem diskriminacije odnos prema homoseksualcima koje nitko ne dira a ne prema nezaposlenima kojih je svakim danom na stotine više? Zašto grad Zagreb ima novaca za Queer a nema za vrtiće? I na kraju, zašto se rušio politički sustav kojemu je u samim temeljima bila ugrađena tolerancija?

I da se vratimo na simboliku. Zašto muškarci? Zašto na slici nisu gole žene od kojih bi jedna na dojci, simbolu slobode, imala nacrtanu crvenu petokraku? Možda zato što to ne bi izazivalo odbojnost kod prosječnog građanina Hrvatske. I zašto se, primjera radi, crvena petokraka ne pojavljuje na plakatima Queer festivala u SAD i Kanadi?

(Azur, 06.05.2010.)

PROSLAVA 1. SVIBNJA U OREŠJU:

U organizaciji Socijalističke radničke partije, Demokratske stranke žena, Ljevice Hrvatske, Novog sindikata i Sindikata umirovljenika – podružnice Samobor održana je proslava 1. svibnja, međunarodnog praznika rada na prostoru stadiona NK „Orešje“ kod Samobora.

Proslavu je otvorio glavni organizator, Franjo Golenko a prvi govor je održao predsjednik SRP Hrvatske Ivan Plješa. On je naglasio lažnost tzv. demokracije u kojoj nema demokracije za radnike već samo za kapitaliste i njihovu aparaturu. Apsurdno je da oni koji su doveli do krize sada traže da teret krize prvenstveno iznesu najsiromašniji slojevi stanovništva. Prethodno su prisvojili višak rada i sve što su radnici stvorili u periodu samoupravnog socijalizma. A kriza se može prevladati samo promjenom sustava i vraćanjem opljačkane imovine i prava.

Lažna solidarnost u krizi ne može biti prihvaćena. Ponuđeni program vlade je neprihvatljiv. Program koji može unijeti promjene je samo onaj koji se zasniva na radu a ne kapitalu kao nastavku eksploatacije radnih ljudi radi sticanja profita.

Bez ekonomske demokracije nema ni političke ni socijalne demokracije za radnike i sve nas...

Nakon toga je skup pozdravila predsjednica Demokratske stranke žena, gospođa Maja Jelinčić koja je naglasila tešku krizu u društvu Hrvatske, kako ekonomsku tako i moralnu i političku. Građani Hrvatske dovedeni su u situaciju da se bore za osnovnu egzistenciju a oni koji bi ih trebali štititi to ne rade. Treba prestati šutjeti o nezaposlenosti i nepravdi, o pljački naroda Hrvatske. Treba poništiti lopovsku privatizaciju, vratiti opljačkano narodu. Bez toga u Hrvatskoj neće biti mira. Želimo stvoriti dRuštvo poštenja, znanja, pravde i rada.

Predsjednik Novog sindikata, g. Mario Iveković naglasio je potrebu promjena i da oni koji skupljaju pune boce (a kreiraju programe izlaska iz kriza) odu tamo gdje im je mjesto, kako nebi svi građani Hrvatske spali na to da skupljaju prazne boce radi preživljavanja.

Učesnicima proslave predstavilla su se KUD „Antun Mihanović“ iz Bestovja, „Žumberčani“, „Vedar osmjeh“, mješoviti zbor G.U. „Prečko“ te Loko band iz Svete Nedjelje izvođenjem folklornog i zabavnog programa. Nije izostao ni tradicionalni grah.                                                                        (Dux, 05.05.2010.)





IN MEMORIAM

Povodom smrti Dmitra Šaše, 23.04.2010.

Tužni skupe,

Poštovana obitelji, prijatelji i drugovi našeg dragog druga Dmitra!

U ime Socijalističke radničke partije Hrvatske i Gradske organizacije Zagreb izražavamo najdublju sućut supruzi Ines, sinu Mladenu i snahi Mii, unuci Niki i nejakom unuku Janu u povodu iznenadnog i preranog gubitka supruga, oca, svekra i djeda, našeg dragog i odanog druga Šaša Dmitra ili kako smo ga mi zvali, Saše.

Dragi naš druže Šaša,

Sada, kada si trebao za koji mjesec dana u mirovinu i prepustiti se uživanju u odrastanju unuke Nike i tek rođenog unuka Jana, posvetiti se obiteljskoj sreći i supruzi Ines, i još većem doprinosu u jačanju Socijalističke radničke partije, iznenadna smrt te je u tome spriječila.

Voljeli bi da smo Ti imali prilike sve ovo reći, dok smo zajedno radili, planirali i živjeli sa svakodnevnim problemima, ali uvijek smo žurili, stremili boljem i ljepšem životu, sve do ovog trena kada je zauvijek stalo Tvoje srce.

Cijeli svoj, rano prekinuti, život posvetio si idealima skladne obitelji, uzornog supruga, oca i djeda, ali i borbi za pravedno socijalističko društvo.

Naš Šaša Dmitar se rodio u revolucionarnoj, partizanskoj naprednoj obitelji 1946. u Daruvaru, od oca Milana i majke Anke, a odrastao u Zagrebu, gdje završava Osnovnu, pa zatim Srednju tehničku školu - odsjek jake struje

poslije koje upisuje Elektrotehnički fakultet. Postao je ovlašteni inženjer elektrotehnike, uzoran, vrijedan i cijenjen.

Odgajan u revolucionarnom duhu, sa naglašenim utjecajem majke Anke, aktivan je član Saveza Socijalističke omladine Hrvatske u srednjoj školi, učesnik je brojnih saveznih omladinskih radnih akcija , gdje postaje Udarnik

1963 godine i više puta poslije. Kao odličan maturant primljen je u članstvo SK Hrvatske i aktivno učestvuje u stvaranju ljepšeg i boljeg društva samoupravnog socijalizma, obnašajući brojne rukovodne funkcije, u mjesnoj

zajednici, Radniku, Končaru i Elektri. Odslužio je vojni rok u JNA kao primjeran vojnik, postao rezervni časnik i primao brojna priznanja za svoj rad u Teritorijalnoj obrani, civilnoj zaštiti, ne štedeći sebe.

U poduzećima Radniku, Končani i Elektri je primjeran radnik i rukovoditelj, omiljen čovjek, drug i kolega. Brojne nagrade i priznanja govore o tome.

1976. godine svoj život veže uz suprugu Ines, koja ga je ohrabrivala i podržavala u njegovom angažmanu na radnom mjestu u poduzeću i društvenoj aktivnosti u Savezu Komunista Hrvatske, mjesnoj zajednici Jordanovac, Maksimir, Dobri dol, Pešćenica i gradu Zagrebu. Ponosni roditelji dobili su sina jedinca Mladena 1981. godine, a koji im je podario radost djeda i bake sa unučicom Nikom i unukom Janom. Još se sjećamo ponosa, radosti i veselja našeg Šaše tim prigodama.

Bio si izuzetan čovjek, radnik, stvaralac i iznad svega drug. Malo ljudi je imalo toliko energije, toliko volje i optimizma da se žrtvuje za boljitak većine, na uštrb sebe, a često i obitelji. Bio si pravi komunista, a nikad komunjara, baš onakav kakvi su sebe ugradili u civilizacijska postignuća kroz povijest ljudskog društva, počevši od Mojsija, Isusa Krista, revolucionara Pariške komune, Roze Luksembur, Lenjina, našeg Tita i brojnih drugih. Bio si odani antifašist, dostojan sin svojih roditelja.

Jedan si od osnivača Socijalističke radničke partije Hrvatske, dugogodišnji Predsjednik Gradske organizacije Zagreb, a velika je Tvoja zasluga što smo opstali i djelovali ovih dvanaest godina.

Tvojim odlaskom SRP je izgubio vrsnog rukovodioca, izuzetnog čovjeka i druga, a hrvatsko društvo čovjeka koji je sebe ugradio u ekonomski i društveni prosperitet, kako do 1990. godine, tako i za ovo vrijeme hrvatske samostalnosti. Prazno mjesto u vodstvu SRP-a i Elektri, koje si ostavio, teško će itko moći popuniti ljudskošću i stručnošću kojom si Ti zračio.

Tvoja supruga Ines, koju si uvijek volio i poštovao, Tvoj sin Mladen i snaha Mia, unuka Nika i unuk Jan osjećati će veliku prazninu, koja se ničim neće moći nadoknaditi.

I Tvoj vjerni prijatelj pas će biti tužan, kada ga nećeš više šetati po Bundeku i livadama Maksimira.

Još mnogo toga bi trebalo reći, jer Tvoj život i djela su daleko više od ovog što sam izgovorio, pa Te molim da nam oprostiš, baš kao što mi svi opraštamo Tebi za prerani odlazak iz naše sredine, jer si svima bio još itekako potreban.

Dragi Dmitre, naš neprežaljeni druže, NEKA TI JE VJEČNA SLAVA i HVALA.

Zagreb 28. travnja 2010. godine

OTVORENJE SPOMENIKA U KERESTINCU

Na otvorenju novog spomenika žrtvama ustaškog terora u zatvoru Kerestinec, 23.04.2010. iz Zagreba je stiglo puna dva autobusa učesnika dok je dodatni dio stigao osobnim automobilima. Prustvovali su i M.Bandić, gradonačelnik Zagreb, B.Šprem, predsjednik skupštine grada Zagreb, K.Beljak, gradonačelnik Samobora, D.Prahim, gradonačelnik grada Svete Nedjelje, dr.sci. Vesna Konstantinović Čulinović, predsjednica SABA Hrvatske, M.Baltić, narodni heroj, mnogi sudionici NOB, predstavnici društava „Josip Broz Tito", predstavnici SRP-a Hrvatske i Samobora, mediji i mnogi građani.

Predstavanici SRP-a su položili dva vijenca na impozantan spomenik.

(Dux,25.04.2010.)

HRVATSKOJ TREBAJU REVOLUCIONARNE PROMJENE

U Hrvatskoj je 1990. godine izvršena kontrarevolucija i država je preuređena na krivoj Tuđmanovoj postavci o «dvijesto bogatih obitelji». Te obitelji su pomno birane po HDZ-ovoj i Tuđmanovoj logici podobnosti.

Od radnika je oteta društvena imovina koju su oni stvarali i njome uspješno upravljali 40 godina. Ta imovina je pretvorena u državno vlasništvo i poslije dijeljena ili prodavana, (sasvim svejedno), podobnim tajkunima koji su je ili uništili, a ipak sebe obogatili, ili su neki postali poznati vlasnici velike imovine koji sada «drmaju Hrvatskom». Tako je kapitalizam na nepošten način «ušetao» u Hrvatsku. Pošto je i sam kapitalizam društvo nepravde i nepoštenja, gramzivosti samo za profitom, sve se u Hrvatskoj njegovim dolaskom srozalo do teške mafije i kriminala čak zakonski omogućavanog i poticanog. Velika većina stanovništva je ostala oštećena i osiromašena, bez posla uz nemogućnost školovanja svoje djece i prave socijalne i zdravstvene zaštite. Privreda, naročito proizvođačka, i poljoprivreda, koja je bila poznata i kao izvoznik u sve zemlje svijeta, je praktički uništena, a uvezli smo velike prodajne lance iz inozemstva i banke. Na taj način se sredstva građana Hrvatske «odlijevaju» u inozemstvo. Banke na svakom koraku nude kredite, ali se dobro osiguravaju velikom kamatom i osiguravajućim društvima, što je za mnoge građane stvorilo «potrošačku groznicu» i narod se zadužio «do grla», baš kao i država i kako sada iz toga izaći??? Našu predsjednicu Vlade zabrinjava lijepa gola stražnjica mlade manekenke Jelene Glišić u spotu koji reklamira turizam u Hrvatskoj, a narod gladuje i nema otkud vraćati dugove, kao što pomalo to nema ni država. Država će se «lako» snaći. Uzet će od radnika i građana, a od kog će radnici i građani uzeti kad nemaju mehanizme koje ima država. Pitam Vladu što je ozbiljno ponudila kao izlaz osim odricanja radnika i građana. Što je s proizvodnjom novih dobara u Hrvatskoj i novih zapošljavanja?. Bez proizvodnje nema ni napretka ni opstanka, osim da postanemo roblje svjetskog kapitala, što već pomalo i jesmo???

Oni koji su do sada vladali bilo da je to HDZ ili SDP sigurno nas neće pošteno iz toga izvući, već samo još više «potapati» i gledati samo kako da se dodvore Europskoj uniji, koja gleda isključivo svoj interes, a fućka se njima za građanina Hrvatske. Treba se okrenuti svojim vlastitim snagama. Sigurno imamo stručnjaka, posebno mladih, i stručnih institucija, koji mogu svojim znanjem i poštenjem da ovu zemlju «spase od propasti», samo im treba dati mogućnosti. To sigurno nećemo ostvariti preko političkih stranaka, jer one gledaju samo svoje interese, bile na vlasti ili u opoziciji. Njima je važno doći u Sabor ili u Vladu na dobru plaću i grčevito se boriti, ne za napredak Hrvatske i njenih građana, već za vlastiti opstanak i ostanak na tim pozicijama. Jer stranke koje su na vlasti i one u opoziciji nemaju suvisle temeljite (revolucionarne) programe, osim «krpanja» ovog trulog otimačkog, korupcinaškog i kriminalnog kapitalizma.

Zato treba stvoriti čvrsti savez radnika, studenata i đaka srednjih škola, poljoprivrednika, te progresivne inteligencije, uz potporu umirovljenika, i slično, poznatim «studentskim plenumima» izvršti pritisak da se ide na izbore, ali takve gdje će se birati osobe a ne stranke.

Nakon toga treba oduzeti svu otetu društvenu imovinu i vratiti je radnicima na upravljanje, ali sa stanjem približno istim kakvo je bilo kada je ta imovina otimana. Naravno, ne mislim ovdje doslovno kad govorim o stanju u kakvom je bila prilikom otimanja, već u takvom stanju da bude bar na «pozitivnoj nuli», kako to ekonomisti kažu.

To bi bio tek početak ispravljanja nepravde nanijete radnicima i građanima koji su pošteno i mirno radili i stvarali preko 40 godina.

Tada tek može početi izgradnja normalne i uljuđene zemlje, naravno uz pravno sankcioniranje svih onih koji su na nepošten način stvorili stanje kakvo danas u Hrvatskoj imamo.

Znam da će netko sada reći, pa ovaj bi htio radničko i društveno samoupravljanje?

Pa, zašto ne???!!!

Radnici brodogradilišta to već najavljuju, samo trebaju u tome biti još hrabriji i «oštriji». Ne dozvoliti Vladi da njima manipulira, jer su kroz ovih zadnjih 20 godina svakodnevno varani i pljačkani. To treba poslužiti kao primjer i poduka radnicima i u drugim radnim organizacijama i poljoprivrednim gazdinastvima i kombinatima, koji su bili u društvenom vlasništvu u samoupravnoj Jugoslaviji. Radnici su neodlučni zbog mlakih ili možda korumpiranih, svojih sindikalnih vođa, pa pristaju i čak sami traže da ih se proda, kao roblje. Sramotno! Umjesto da odlučno traže da im se vrati od njih oteto i opljačkano društveno vlasništvo, radnici «moljakaju» vladu da ih proda stranom kapitalu, koji nema ni najmanje interesa da Hrvatska, i njeni građani napreduju, već gleda samo svoj vlastiti interes u korist profita. Profit nema obzira ni morala.

Zamislite, sada se očekuje kako će «Brisel» reagirati na ove zahtijeve radnika brodogradilišta. Što ima «Brisel» da određuje građanima Hrvatske kako da uređuju odnose u svojoj državi. Pa stalno nas se uvjerava, kako ulazak u Uniju i NATO nije gubljenje vlastitog suvereniteta. Malo sutra??? Vlada niti jedan potez ne učini a da ne «osluškuje» kako reagira Unija. Baš njih brige za razmišljanja i reagiranja vlastitih građana.

Zato, radnici, seljaci, studenti, umirovljenici, srednjoškolci ujedinite snage, ne dozvolite da vas se više vara i krade. Uzmite stvar u svoje ruke, nemate šta izgubiti, a dobit ćete puno.Što je najvažnije vratit ćete svoje dostojanstvo i postati vlasnici onoga što stvarate i time upravljati. Vi ste dokazali kroz 40 godina samoupravljanja da ste u stanju vrlo uspješno voditi i razvijati svoje kolektive i upravljati državom. Ono što ste vi tada stvorili krade se i otima već 20 godina i još i danas ima tog bogatstva. Sačuvajte bar to za sebe, vašu djecu i unuke!!!

Sisak, Ivica Bašić, prof. ind. ped.,13.04.2010

KONFERENCIJA ZA ŠTAMPU SRP-a 8. IV. 2010.

Mjesto održavanja: Pula

Tema: Radnički protesti u Rijeci i selektivnost organizatora

   Jučer je u organizaciji Saveza Samostalnih Sindikata Hrvatske, u Rijeci održan veliki protesni skup radnika 3. Maja, INE, ali i drugih građana Rijeke. Protesnom skupu su se u znak solidarne i klasne podrške radničkim zahtjevima priključili i članovi Socijalističke Radničke Partije iz Istre, Rijeke i Zagreba sa predsjednikom Ivanom Plješom na čelu.

Mi u SRP-u smo zadovoljni odazivom radnika i građana na skup, ali i onime što je tamo rečeno. Tako smo imali priliku čuti između ostalog i ono što mi govorimo već dvadeset godina. Ali tamo nije rečeno sve. Nije rečeno, da rješenja koja radnici i sindikati traže nisu moguća u okvirima vazalnog odnosa prema globalnim gospodarima liberalnog kapitalizma, koji je kod nas prisutan. Pa stoga i opravdani zahtjevi sa skupa upućeni vlastima ne mogu polučiti rezultat, jer u sistemu u kojemu profit predstavlja osnovno mjerilo vrijednosti čovjek nema šta tražiti. Zato očekivanja da će vladajuća oligarhija imati sluha za upućene apele, mogu biti samo jalova nada za naivne. Jer rješenja koja traže nisu moguća bez intervencije u vlasničke odnose, što pretpostavlja promjenu sistema. A na osnovu svega dosada poznatog, ovaj sindikat nema tu klasnu dimenziju, pa time gubi osnovu da bi bio smatran radničkim.

U tom kontekstu valja sagledati i zahtjev organizatora prisutnim članovima SRP-a da uklone svoje zastave, što je van svake pameti i pristojnosti. Taj je zahtjev prema tvrdnjama službenih osoba došao, od strane samog sindikalnog vođe 3. Maja Jurja Špoljarića. Radi se o inicijativi, koja je u svjetskom radničkom pokretu nepoznata i nezamisliva, da na jednom protestnom skupu radnika, organizatorima budu nepoželjni simboli radničke partije. Pri tome odbijamo eventualne špekulacije, o mogućem uznemiravanju, jer su okupljeni pokazali vidno zanimanje za naše parole.

Tvrdnje ili nastojanja sindikata, da se distanciraju od političkih subjekata, pogotovo klasno orjentiranih, može značiti ili nemogućnost sagledavanja problema u cjelini, ili odsustvo volje za njegovo rješavanje. Jer problemi koji su nastali kao posljedica dubokih i radikalnih političkih procesa kapital odnosa, mogu biti prevladani isto tako dubokim i radikalnim procesima, ali klasnog karaktera.

S obzirom da životne i ostale prilike idu u pravcu u kojem je za očekivati još sličnih događanja, postavljamo otvoreno pitanje gospodinu Jurju Šoljaru, ali i ostalim dobro «uhljebljenim» sindikalnim vođama, sa ciljem izbjegavanja eventualnih budućih nesporazuma, dali je prisustvo članova SRP-a i njihovih obilježja na protesnim okupljanjima socijalnog karaktera nepoželjno. Mi jesmo svijesni da nekim partijama na istovrsnim okupljanima nije mjesto, ali ako je nekome mjesto onda je to svakako SRP-u.

Ova epizoda, uz one ranije, kada je na 1. Majskoj proslavi u Puli 2008. godine, od članova SRP-a zatraženo da sklone zastavu sa komunističkim simbolima, a godinu dana kasnije, kad su na istovjetnoj proslavi 2009. godine, dva naša člana privedena i osuđena za isticanje iste zastave, govori da iako se neki ponašaju kao da su pristigli iz nekog drugog kontinuuma, u kojem pojam socijalizma nije poznat, bauk socijalizma ipak kruži Hrvatskom i to je dobro.

                                                                  Zamjenik predsjednika SRP-a: Kapuralin Vladimir

Nekoliko slika s protesta u Rijeci, 07.04.2010.

Osim osjećaja ambijenta na trgu, vidljiva je intervencija redara u svrhu onemogućavanja razvijanja zastava SRP

Simptomatično je da se ponavlja zahtijev za uklanjanje znakova podrške lijeve političke stranke radnicima koji protestiraju - valjda da se oni nebi dosjetili da je i njihov protest i te kako politička pojava - mogli bi i sami pokazati lijeve političke inicijative. I ovako nekima izgleda precrveno i ono malo crvenih sindikalnih zastava. Ta to može ugroziti kapitalistički sustav!

                                                                                                                                                                Dux,09.04.2010.

07.04.2010. u Riječkim prostorijama SRP-a:

SASTANAK AKTIVA SRP-a

Ivan Plješa, Predsjednik SRP-a:

Priča o stanu Jadranke Kosor i braće Drobac puno je više od slučaja

Svemu što se dogodilo sa i oko stana u kome trenutno živi aktualna premijerka hrvatske vlade Jadranka Kosor, pristaju epiteti – nelegitimno, bešćutno i šovinističko. Silno budi asocijacije na lopovsku bandu koja nakon pljačke nekamo u žbunju nesmetano dijeli svoj plijen. A stvarno događanje više je nego bizarno. Donedavni ustaški emigrant u ulozi domovinskog ministra rata, apsolutno raspolaže vrijednostima našeg minulog rada (stanovima), raspolaže našim životima i sudbinama i fašistički gazi jedno i drugo. On nelegitimno i nezakonito uzima stan zakonitim nasljednicima, braći Drobac, sinovima umrlog časnika JNA, obojicu baca u očaj, a jednog i u suicid, te nagrađuje svoje «revolucionare» jer od sada vladaju neki novi likovi, a prošlost je zabranjena.

Stjecajem okolnosti ili izraženom voljom, tu se našla i Jadranka Kosor i debelo profitirala. Ako bi aktualnoj premijerki i dali neki moralni popust jer je njen ulazak u stan bio tobože formalno zakonit, to bi mogli samo dok se ona nije odlučila tjerati pravdu sa televizijom koja je cijelu stvar samo učinila jasnijom. Iz televizijskog pojašnjenja je samo mogla i morala sagledati moralnu stranu. Imala je na raspolaganju bezbroj varijanti da u sve mogućnosti ne ulazimo, a najmanje da se izvine hrvatskoj javnosti i braći Drobac da se pobrine za sanaciju njihove štete i odrekne bešćutne privilegije. Ali ona se odlučila za svoju pravdu pokazujući kako je moralni aspekt ne dira. Čak i kao pravnica morala bi znati da se svako pravo uvijek temelji na nekom moralu i da zakon ne mora biti i nužno moralan. Moral je dakle stariji od zakona i nemoguće ga je zaobići. Ali Jadranka Kosor odlučila se za golu normu čija je moralna potka otimanje. Ona se time moralno-politički svrstala u kastu koja je stvorila poredak sustavne pljačke. Oteti stan braći Drobac samo je sićušna kockica u pljački stoljeća, od krađe stotine tisuća dodijeljenih stanarskih prava koje su stanari kasti ponovno morali plaćati, na stotine hiljada radnih mjesta i jednako toliko zajedničkih poduzeća, pa do otete budućnosti. Dvadeset godina njihove otimačke vladavine, proizvodi se sve manje, većina živi sve gore, a jedino oni bolje. Svi smo mi danas manje ili više braća Drobac. Treba dakle priznati da je sve ovo bila krvava iluzija koja i suviše dugo traje i da treba napokon krenuti novim putem.

Može li nas grješna Jadranka Kosor izbaviti od naših otimača tekućeg i minulog rada, naše sigurnosti i spokoja. Naravno da ne. Ne zanosimo se institucijama države koju je stvorila ta ista kasta. U Hrvatskoj je potrebna promjena poretka, a ne samo Vlade jer i svaka nova Vlada u funkciji je pljačkaškog poretka. Dakle, umjesto privatizacije i kriminalizacije - socijalizacija i humanizacija, istinska i puna demokracija, ekonomska, socijalna i politička jer bez ekonomske demokracije za sve, politička i socijalna demokracija su iluzija. Naravno, učinjene nepravde treba sanirati odmah, uključujući i braću Drobac.

Obožavanje jakih uvijek je samo bijeg od slobode

    Iako se Hrvatska privreda raspada, a narod stenje u sve većoj materijalnoj i socijalnoj bijedi, klasnim i političkim podjelama, hrvatska Vlada svojim svjedočenjem o tobožnjem ustavnom pravu Kosova o odcjepljenju od Srbije i sličnim postupcima, zapravo istrajava na doktrini i načelima koja su hrvatsko društvo u posljednjih dvadesetak godina i doveli u sadašnje bijedno stanje, a to je uskogrudni kastinski nacionalizam, separatizam i obožavanje moćnih, koristeći se pri tome naravno lažima i licemjerstvom.
    Naime, svi mi dobro znamo da su AP Kosovo i Vojvodina po ustavu Srbije i SFRJ iz 1974.- godine nedjeljivi dijelovi Republike Srbije, pa se ni slučajno ustavnopravno iz toga ne može izvesti pravo na njihovo jednostavno odcjepljenje, pravo koje su pod određenim uvjetima imale samo republike jer su one federaciju i činile. Neposredno učestvovanje predstavnika autonomnih pokrajina u tijelima federacije na što se hrvatski vladini «stručnjaci» pozivaju, samo je specifični izraz njihove samoupravne autonomije, ali autonomije koja se ostvarivala unutar Republike Srbije i bez čega njihovo direktno učestvovanje u tijelima federacije ne bi ni imalo nikakav statusni učinak. Prema tome, status autonomnih pokrajina ne određuje se po Ustavu federacije, nego prije svega Republike Srbije. Naprosto je nevjerojatno kako ta politička provenijencija (hrvatska) kojoj je inače u federaciji bilo tako tijesno i nesnosno, i upustila se u njeno rušenje sa krvavim posljedicama, odjednom otkriva tako velike slobode za autonomne pokrajine.
    Krajnje je licemjerno od hrvatske kaste na vlasti pravo odcjepljenja Kosova od Srbije dodatno obrazlagati nepodnošljivim srpskim nacionalizmom i progonom Albanaca ako znamo da je to ista provenijencija već u predizbornoj kampanji devedesetih prebrojavala Srbe u Hrvatskoj, a s osvajanjem vlasti otpočela sa njihovim progonima i na kraju lišavajući ih ustavne konstitutivnosti, svođenjem tog konstitutivnog naroda na bijednu manjinu , a da «Oluju» i zločine poslije nje i ne spominjemo. Dakle, ono što Srbi u Hrvatskoj razumije se ne smiju, Albanci u Srbiji mogu. Ono što je u Srbiji proganjanje i nečovječno, u Hrvatskoj je suvereno pravo i patriotizam. Ako je i od kaste i previše je.
Što to tjera hrvatsku naciokratsku kastu da pred Međunarodnim sudom pravde (ICY) postupa tako stupidno, dokazujući «da je drvo željezno».
Prvo, zato što kao banana država odrađuje svoj dug prema imperijalističkim krojačima političke geografije svijeta, pa i Balkana, kojima i ima zahvaliti za osvajanje vlasti i bez čije je naklonosti teško može i zadržati. Ili jednostavnije, ona to čini po nalogu SAD-a jer Kosovo je američka tvorevina.
Drugo, zato jer njoj svaki separatizam, pa i Kosovski služi za inauguriranje njene teorije kako je zbog srpskog nacionalizma i hegemonizma u Jugoslaviji, separatizam jedini modus vivendi naroda na ovim prostorima, a sva zla koja su se u tim krvavim procesima dogodila naprosto cijena koja se je morala za tu tobožnju slobodu naroda platiti. Tako se politika ksenofobičnog hrvatskog, slovenskog, bošnjačkog, albanskog i svakog drugog nacionalizma proglašava politikom razuma i mira, a srpski nacionalizam i Srbe jedinim krivcem jer s njima eto ne može nitko. Naravno, sakriva se kastinsko-klasni karakter separatizma u čijoj je funkciji nacionalizam samo bio instrumentaliziran što naravno vrijedi i za Srbiju i srpski nacionalizam. Jednom riječju, hrvatska vladajuća kasta koja je zajedno sa nacionalizmima pohlepom i velikodržavljem kasta i drugih naroda u bivšoj Jugoslaviji odgovorna za prljavi građanski rat, teška ljudska i materijalna stradanja, pa i gubitak slobode za sve sada praktički kolonizirane narode, svojim teorijama želi skinuti odgovornost sa svoje prljave savjesti, a svojoj krvavoj misiji dati pozitivni historijski predznak, naravno zatirući svaki trag postignućima u jugoslavenskom zajedništvu, kako bi se izbrisala iz svijesti svaka pomisao o bilo kom obliku zajedništva i u budućnosti.
    Sve kaste, pa i hrvatska, žele naime sačuvati svoje etničke torove u kojima bez suvišnih otpora žele što trajnije vladati, pri čemu im nacionalizam i separatizam služi kao provjereni instrumentarij održavanja vlasti.
U taj sluganski i podrepaški kontekst ulazi jednako tako i posjet Mesića Kosovu, a naročito njegov stav da je politička arhitektura raspačanog i koloniziranog Balkana realnost koju će uskoro svi priznati. Naravno, prihvatiti će tu realnost sve kaste, uključujući i srbijanska, jer sve one, ma koliko se tobože međusobno sukobljavale (slovensko-hrvatska, hrvatsko-srbijanska i šire), imaju istog gospodara (SAD i EU kapital), a toliko im je stalo jedino do vlasti, ali to sigurno nije i nikada neće biti u interesu balkanskih naroda i njegovih slobodarskih težnji, pa time ni u interesu politike mira.
    Zato sva ta laž i muljanja u konačnosti neće proći ni pred poviješću, ni pred licem najvećeg djela hrvatskog narodnog bića, jer i pored toga što smo svjesni još prisutnih nacionalističkih predrasuda kod svih jugoslavenskih naroda, laž ne može služiti nikome, pa tako ni hrvatskom narodu. Javnost na ovim prostorima svakim danom postaje sve svjesnija tužne činjenice da je krvavi pir tzv. tranzicije bio poduzet da bi se kaste u svim republikama i narodima dokopale društvenog kapitala i osigurale svoju ekonomsku i političku vlast, a to nije moglo proći bez separacije, mržnje, pljačke i rata, i da je prema tome riječ o zajedničkoj krivici svih kasta, a ne etnosa. Javnost oduvijek zna, bez obzira što joj je pamet u kriznim zbivanjima bila poprilično zasjenjena, da suživot ljudi i zajedništvo naroda nema alternative, ali da na tom putu trenutno stoje krvave kaste i njihovi sebični interesi, koje i dalje istrajavaju na svojim atarima i podjelama s kojima će se svaki narod ponaosob morati obračunati i to što prije to bolje.
    Svjedočenje hrvatske vladajuće kaste pred Međunarodnim sudom pravde, samo je jedan kamenčić u mozaiku zločina koji je od devedesetih počinjen na ovim prostorima svim narodima, pa i hrvatskom narodu jer ne pridonosi suživotu, već služi hrvatskoj i ostalim kastama na ovim prostorima i naravno imperijalnim hegemonima koji su ovdje doveli svoje garnizone, banke i trgovačke lance, služeći se načelom «mrvi pa pljačkaj», a u svom ataku se naravno udružuju kako bi bili što efikasniji u pljački ostalog svijeta, pa i Balkana.
Ne pridonosi to stupidno svjedočenje naravno ni Albancima na Kosovu jer ma koliko oni to trenutno i mislili, državu ako i bude priznata u svijetu, nisu stvorili oni, nego Amerikanci sa domaćom mafijom, pa kao takva ne može ni biti od narodne koristi. Ta žalosna tvorevina samo simbolizira šapu američke imperijalističke nemani koja se podigla na svoje zadnje noge i jednom prednjom nogom stala na Balkanu da bi drugom lakše stala na Kavkaz. Hrvatska i ostale vladajuće kaste Balkana, uvukle su se toj nemani u šupak, hineći tako sebi da one time nisu zgažene. Obožavanje jačeg uvijek je samo bijeg od slobode.
                                     Ivan Plješa, Predsjednik SRP-a, 27.03.2010.

Sjednica Predsjedništva GO SRP Zagreb u vezi osnivanja Udruge "Samodoprinos", održana je 18.03.2010. g.

    Odlučeno je da se osnivačka skupština Udruge građana uplatitelja samodoprinosa za izgradnju Sveučilišne bolnice Blato - Zagreb održi 31. ožujka u 18,00 sati u prostorijama Saveza antifašističkih boraca Hrvatske, ulica Pavla Hatza 16.

     Predlaže se da Udruga nosi naziv "Samodoprinos" i da u njoj mogu biti članovi svi građani grada Zagreba i okoline koji su uplaćivali samodoprinos za izgradnju Sveučilišne bolnice Blato-Zagreb ili njihovi nasljednici i da godišnja članarina iznosi 50,00 kuna.

     Pozivaju se zainteresirani građani da dođu na osnivačku skupštinu i bez posebnog poziva i da daju konkretan doprinos i prijedloge za rad udruge.

     U skladu sa Zakonom o udrugama građana, na skupštini će bit donesen Statut udruge, izabrano rukovodstvo i usvojeni ostali dokumenti potrebni za rad udruge.                                      (Tajnik SRP Hrvatske, Stjepan Šafran)

Aktualnosti iz SRP-a :

Reagiranja na mjere Vlade

Socijalistička radnička partija Hrvatske smatra da Vlada, sa mjerama koje poduzima, ne smanjuje temeljne uzroke postojeće duboke ekonomske, financijske i društvene krize, već samo pokušava to loše stanje držati pod kakvom takvom kontrolom, kako bi se izbjegli prijevremeni parlamentarni izbori.

Nedavni opravdani prosvjedi poljoprivrednika završeni su kompromisom da Vlada, barem djelomično, ispuni svoja čvrsta obećanja isplate poticaja, ali ništa nije urađeno da se donese perspektivni plan razvoja poljoprivrede( strategija ) i korištenja ogromnih prirodnih resursa Hrvatske, tako da poljoprivrednici mogu živjeti od svog rada, a ne milostinje države, te da umjesto uvoznika postanu izvoznici hrane.

Vlada je najavila 15 milijardi kuna za ulaganje u državna poduzeća, ali bez kriterija ekonomske opravdanosti. Bojimo se da će tim novcem biti pokriven kriminal i lopovluk, čiji su manji dijelovi otkriveni poznatim aferama u Podravci, HAC-u, HEP-u, HPB, Đakovštini, državnim robnim pričuvama, HŽ i.t.d. Gdje je dugoročni projekt razvoja Hrvatske?

Savjetnik Vlade, nekadašnji ministar financija, iznio je mogućnost ukidanja nulte stope PDV-a i kriznog poreza, što je opet jedna katastrofalna mjera kojom bi se teret krize prebacio na najsiromašniji , ujedno i najveći, dio hrvatskog naroda, jer onih 10-20% bogatih, ionako ne jedu kruh i mlijeko. Vlada je ukinula harač na plaće i mirovine ispod 6.000,00 kuna, a samo je pitanja dana kada će ukinuti i nultu stopu PDV-a.

Brodogradnja Hrvatske, nekada na 3. mjestu u svijetu po uspješnosti i veličini, sada je Vladi preteški kamen oko vrata , kojeg se želi riješiti pod svaku cijenu, stečajem ili prodajom. Dosadašnjom politikom škverovi su samo pljačkani i iscrpljivani do uništenja.

Brodogradilišta moraju opstati kao hrvatski brend, u suvlasništvu radnika, države i investitora. SRP će podržati sve zahtjeve brodograditelja, ako dođe do štrajkova i protesta.

Iz života i rada SRP-a

Općinska organizacija Đurmanec održala je redovnu Skupštinu 6. ožujka ocijenivši da je sve povoljnije vrijeme za djelovanje naše stranke na mijenjanju loših rješenja koja vode daljem propadanju sela i poljoprivrede uopće, kao i smanjenju privredne aktivnosti. Predlaže se da se organiziranjem poljoprivrednih zadruga otkupljuju proizvodi sela i vrši unapređenje poljoprivrede. Skupštini je bio nazočan predsjednik opć. organizacije HNS Đurmanca, te članovi Predsjedništva SRP-a Franjo Golenko, Milan Vasiljević i Dragica Lovreković.

Međunarodni dan žena 8. ožujak

6. ožujka je u prostorijama Mjesne samouprave Vrapće obilježen Dan žena bogatim prigodnim programom i tombolom uz prisustvo oko 200 ljudi, među kojima je bila Željka Antunović iz SDP-a i Zvjezdana Lazar iz SRP-a. Organizaciju su upriličili Forum žena SDP-a, Forum žena SRP-a, društvo Josip Broz Tito Zagreb i Zagrebačka udruga antifašističkih boraca i antifašista.

Stjepan Šafran, 16.03.2010.

NOVI PLAMEN, osvrt na broj 13.

(Stavovi izneseni u ovom osvrtu nisu stavovi SRP-a. Oni su isključivo stavovi autora članka.)

Hrvatska je prepuna takozvanih desničarskih tiskovina koje nedvosmisleno pokazuju kako je intelektualna elita tog dijela političkog spektra daleko od bilo kakvog razumijevanja suvremenog svijeta, položaja Hrvatske u njemu, te mjesta pojedinca u društvu i svijetu. Da nisu samo desničari pretplaćeni na nerazumijevanje i neznanje o spomenutim temama jasno pokazuje kako novi, tako i svi prethodni brojevi časopisa za ljevičarsku skolastiku Novi Plamen. Nakon pažljivog čitanja svih članaka, čitatelju nije jasna koja je svrha postojanja te tiskovine i što socijalistička, pa čak i lijeva (jasno ih treba razlikovati), politička opcija dobivaju s njim. U cijelom trinaestom broju časopisa samo dva ili tri članka su vrijedni pažnje. Ostalo su škrabotine zbunjenih, i za vlastitu egzistenciju, uplašenih individua.

Već prvi članak izaziva dvojbe o svrsishodnosti sveopće pismenosti i besplatnog sveučilišnog obrazovanja. Tekst doktora Antuna Vujića, Fragmenti socijaldemokracije u Hrvatskoj uz patetični dodatak, periferija u razbijenom ogledalu ljevice. Poslije ispraznog lamentiranja o stanju hrvatske države, onom kojemu je i sam skupa sa svojim SDP-ovskim pajdašima kumovao, dr. sc. ne može odoljeti svom tipično socijaldemokratskom, poganom, porivu da se vrati u stara dobra vremena Istoka i Zapada i servira nam davno fabriciranu laž da je Zapad ne samo imao socijalnu državu, nego da je ista bila bolja od istočne. Postoje indicije da individue poput rečenog Vujića čak i vjeruju u tu nebulozu. Pri tome ih činjenica da se pod Zapad svakako treba staviti i Latinska Amerika ni najmanje ne uznemiruje. Znamenita socijaldemokratska hipokrizija lakonski prenebregava činjenicu da istom tom Zapadu pripadaju Kanada s malo, te SAD sa skoro nimalo socijalne države. Prenebregava socijalizmom traumatizirani doktor i činjenicu da je socijalna država Zapada o kojoj on drobi postojala u ograničenom broju zapadnoeuropskih zemalja, u ograničenom vremenu, sedamdesetih i osamdesetih godina XX stoljeća. Prenebregava on i pisanje prvog na listi tzv. članova savjeta Plamena, Noama Chomskog, koji je jasno dokazao da je socijalna država Zapadne Europe financirana krvlju Latinske Amerike e da bi se za gologuze urođenike Istočne Europe stvorila fasada sjajnog i raskošnog kapitalizma. Kako smo mi živjeli u mrvu manje staljinističkoj zemlji, imali smo priliku ići u šoping u Trst i Graz, pa tako i vrli doktor AV. Sociološki je i psihološki fenomen da su na šarenu laž manje nasjedali nepismeni seljaci iz bosanskih planina od uvaženih doktora raznih čudnovatih i bespotrebnih znanosti.

Ipak, najinteresantnija teza se nalazi u zaključnom dijelu teksta gdje dr. sc. ustvrđuje da «komunizam i nije pao pred kapitalizmom, nego pred demokracijom, ali je pred kapitalizmom pala i (socijal)demokracija.» Ova izuzetno smušena rečenica privlači pažnju njenim prvim dijelom. Onim o padu komunizma pred demokracijom. U Rusiji se već dvadeset godina vode vrlo žučne rasprave o povijesti SSSR-a. Posebice o njegovoj propasti. Postoji cijela lepeza stavova. Mnogi znanstvenici i obični građani nerijetko stubokom mijenjaju mišljenja, pa osim klasičnog prelaska iz komunističkog tabora u socijaldemokratske, fašističke i liberalno-demokratske postoje, za razliku od nas, i obrnuti slučajevi. Svejedno, može se osjetiti progres u rješavanju tog problema. S druge strane, u zemljama koje nisu bile dio SSSR-a, koji je bio jedinstvena država u povijesti čovječanstva, a posebice na Zapadu, sve vrvi od imbecilnih objašnjenja među kojima visoko kotira i ovo o pobjedničkoj demokraciji. Od mnoštva vrlo različitih stavova (meni znanih) samo je jedna osoba (bivši operativac CIA-e) kratko, jasno i točno dala dijagnozu. «SSSR se raspao i komunizam pao zbog proturječnosti same marksističko-lenjinističke filozofije.» I upravo tim problemom bi se trebao baviti časopis poput Novog Plamena. Nažalost, to se ne može i neće dogoditi zbog intelektualne limitiranosti i problematičnog moralnog profila gospode koja pišu u njemu.

Klasičan primjer intelektualne limitiranosti (moral je OK), jest mlađahni Goran Marković i njegov članak Kraj jedne epohe ili jed(i)ne alternative?. Nasilno pravljenje paralela između dva oktobarska datuma, 1917 i 1989, pokazuje da je i on krenuo u pravcu hollywoodskog, banalizirajućeg, pristupa povijesti. O tome tko je, kako i zašto podigao željeznu zavjesu se može informirati svatko tko ima imalo intelektualnog poštenja i mrvu radnih navika. Potom bi se moglo saznati da sovjetsko društvo nije bilo eksploatatorsko. I da je isto nedvojbeno bilo socijalističko, da su ga njegovi građani smatrali takvim, i da su građani htjeli da se ono sačuva, što je bilo jasno rečeno na referendumu u ožujku 1991 gdje je 122 milijuna građana, ili 75 % glasača, glasovalo za opstanak Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika.

Marković već godinama ponavlja istu mantru o birokratiziranom sovjetskom društvu a da pritom ne nudi suvislo objašnjenje kako se to dogodilo, zašto su zli birokrati (ako su i kad su) zasjeli na vlast, je li to bio njihov tajni plan ili povijesna zakonomjernost. Mogao bi malo detaljnije proučiti povijest SSSR-a i na svoje iznenađenje otkriti da su se ponajviše birokratizirali izvorni (Lenjinovi) boljševici, da bi potom koristeći očitu analogiju mogao zaključiti da se i on sam već poprilično birokratizirao, te tako ekspresno riješiti zagonetku birokratizacije. Tu je i nezaobilazna Rosa Luxemburg. Jedna od vođa neuspjele revolucije u Njemačkoj. Osoba čije su ideje doživjele potpuni krah na samom početku primjene istih u praksi.

Gdje smo pogriješili, pita se jedan od bezbrojnih disidentskih besprizornika, konkretno mađarski GM Tamas. Ohrabrujuće je da netko od vrlih istočnoeuropskih disidenata priznaje da je pogriješio. To im nikad nije bila karakteristika. GM Tamas će po svemu sudeći imati golemih problema pri traženju odgovora na gornje pitanje, jer je unaprijed isključio veliki dio mogućih rješenja zagonetke. Da stvari ipak ne moraju biti takve pokazuje primjer ruskog disidenta Aleksandra Zinovjeva koji je za života shvatio da se umjesto ispraznom i u suštini izdajničkom disidenstvu trebao posvetiti izgradnji i razvoju svog socijalističkog društva. Prekasno dohvaćena spoznaja.

Do takve spoznaje sasvim sigurno neće doći dr. Guste Santini. Njega je Gospodin naš Isus Krist obdario debelom kožom i neuništivom voljom da ništa ne čini. Tipičan (polu)proizvod naših ekonomskih fakulteta. Jedan od tisuća teologa ekonomije koji su Boga zamijenili nevidljivom rukom tržišta koje su oni svećenici. Oni su, imenom ekonomisti, bili najslabija karika našeg socijalističkog društva. Oni su imali respektabilnu industriju pod sobom. Politika, a posebice Tito, su im otvorili ogromna tržišta. No nitko od njih nije bio u stanju da prepozna, kako mogućnosti tako i probleme i ponuditi rješenja. Ako se tu i tamo pojavilo poneko kvalitetno rješenje u domenu ekonomije ono je dolazilo od strane inženjera koji su za razliku od vrlih nam ekonomista znali razmišljati. Za poteškoće koje su se javljale u našoj ekonomiji jedino rješenje koje su bili u stanju ponuditi je bila devalvacija. Prevedeno na laičke termine, skidanje svake odgovornosti i obveze sa sebe. I prodaja našeg rada po sniženoj cijeni. O takvima ekonomistima, kao i o stanju odnosa u našem socijalističkom društvu, dobru ilustraciju pruža crtica iz knjige dr. Ive Perišina, Hrvatska u svjetskom vrtlogu. Naime, na jednom sastanku vodećih imena jugoslavenske ekonomije s Titom rečena su gospoda, tada samo drugovi, za tadašnje ekonomske probleme SFRJ nudili svoje drugo po rangu omiljeno rješenje. Devalvaciju. Sav Titov komentar je bio da će taj potez narušiti međunarodni ugled Jugoslavije. Toliko o našim ekonomistima i tadašnjem miješanju politike u ekonomiju.

Ipak, najomiljenije rješenje naših ekonomskih sve(ne)znalica je privatizacija. Brigo moja pređi na drugoga. Izgleda da se gospoda ekonomisti razilaze samo po pitanju privatizacijskog pristupa. Na iznenađujuće koncizna i inteligentna pitanja novinarskog dvojca polumarksistički ekonomski ekspert daje nevjerojatno duge i konfuzne odgovore. Nemoguće je čak dešifrirati koliko je knjiga napisao i koje od njih reklamira kroz intervju.

Stanje naše ekonomske znanosti se od sedamdesetih nije niti za jotu promijenilo. Nabolje s takvim kadrom nije bilo moguće, dok se niže od dna po definiciji ne može. Potpuno je neshvatljivo njihovo posvemašnje nerazumijevanja ekonomskih i financijskih tokova kako u sedamdesetim i osamdesetim godinama tako i sada. Pogotovu u svjetlu činjenice da im se jednostavna istina doslovce cerila i ceri u njihova zbunjena lica. Od mnogobrojnih ekonomskih eksperta koji gotovo svakodnevno gostuju na televidnici ne može se čuti mišljenje koje bi se kvalitetom analize razlikovalo od polupijanih kavanskih mudrijaša.

Da nemamo upropaštenu ekonomiju odgovor dr. Gustinia na zadnje pitanje intervjua bi se mogao protumačiti kao šegačenje ostarjelog fakina. Njemu nije ni u primisli da bi prihvatio neku odgovornu funkciji. Radije bi bio savjetnik. I davao savjete u domenu znanstvene fantastike.

Hrvatska je mala i vrlo neuspješna zemlja koja obiluje izvanredno velikim brojem stručnjaka. Pogotovu u domenu ekonomije. Raduje njihova rastuća samozatajnost, jer bi se zbog njihovog sve manjeg miješanja u ekonomiju mogli dogoditi i neki pozitivni trendovi. A za potpuno ozdravljenje ekonomije u Hrvatskoj najbolja mjera bila bi potpuno uklanjanje «struke» iz ekonomije, dok bi se ministarstvo gospodarstva trebalo dati u ruke policijskom racijom i slučajnim odabirom privedenim prodavačicama s tržnica. Promućurnim Zagorkama i inteligentnim i direktnim Dalmatinkama.

Čudan i nedorečen je intervju s don Vinkom Grubišićem. Zabavna je činjenica da su novinarska pitanja vrlo često duža od don Grubišićevih odgovora. Čini se da i Jobovski strpljivi don Grubišić više nema volje za servisiranje ambicioznih novinarčića.

Intervju s Brunom Bulićem, predsjednikom Sindikata Istre i Kvarnera je pravo osvježenje. Kratka i jezgrovita pitanja i dijagnostički precizni odgovori.

Griješi Salmedin Mesihović u svom članku, Neoliberalizam kao poredak destrukcije, kada tvrdi da su se desile iole značajnije promjene u zapadnim društvima padom SSSR-a. Matrica je ostala ista, premda se ona razvija, dok im SSSR nikad nije bio (nije htio) prijetnja.

Mesihović, kao i većina ljevičara, ne može odoljeti zauzimanju patronizirajućeg stava prema pojedincu. Na ovakvim se detaljima najbolje može uočiti suštinska razlika između ljevičara i socijalista.

Zanimljivo je da nitko od kritičara (neo)liberalnog poretka i ne pokušava dati suvislu analizu njegove pojave i razvoja, a posebice o raspodjeli uloga pojedinaca u njemu.

Mesihovićeva tvrdnje da su kratkoročne donacije i državne intervencije korištene u prevladavanju posljednje financijske krize izvođene po «sovjetskom modelu», pokazuje da i ovaj dr. sc. ne razumije suvremeni svijet, a još manje Sovjetski Savez.

Vrlo ambiciozan, opširan i besmislen članak pompoznog naslova , Mitologija tržišne ekonomije, Dijalektika kapitala, pokazuje kako farsično izgleda smjesa ambicije, neznanja, lijenosti i niskih moralnih kvaliteta autora. Samo ovaj drugi nastavak trakavice se proteže na sedamnaest stranica. Članak ima svoju funkciju i cilj koji se jasno mogu iščitati na samom njegovom početku. Ostatak članka predstavlja zbirku manjih ili većih laži zamotanih u visokoparne floskule.

Ambiciozni nam se autor obračunava s Lenjinovom periodizacijom kapitala na domonopolistički i na monopolistički kapitalizam, i samim Lenjinom s nevjerojatno imbecilnom opaskom da je Lenjin valjda vjerovao da će njegovom smrću nestati kapitalizam. Hvale vrijedna je autorov pokušaj nove periodizacije kapitalizma. Ostaje pitanje gdje on vidi razliku između monopolističkog i globalizacijskog kapitalizma i gdje je uspio iskopati postojanja nikad egzistirjućeg (vidi Marković) državnog (welfare state) kapitalizma. Ukratko, Lenjinova periodizacija kapitalizma je još uvijek i te kako aktualna. U periodizaciju je autor ugurao i SSSR i SFRJ (gdje su Kina, Kuba…) samo da bi iste svrstao u totalitaristički, antitržišni blok zajedno s njihovim desnim pandanima, fašistima. Notorna je činjenica da su nacifašizam i tzv. zapadna liberalna demokracija dvije strane istog totalitarnog novčića. Kao što je činjenica da su kolonijalizam, nacifašizam, neokolonijalizam, globalizam razni pojavni oblici monopolističkog kapitalizma.

Nastavak članka su nabacana naklapanja na nivou tipičnog suvremenog eksperta, odnosno kavanskog mudrijaša. Tajna njihova postojanja i opstanka leži u činjenici da nikada i ni pod koju cijenu ne kvantiziraju svoje stavove, jer bi se isti raspali u prah i pepeo u sudaru s realnošću. Taština je pak autora članka nagnala da načini početničku pogrešku i tisuće riječi, maglovitih izraza i šupljih misli strpa u jednu matematičku formulu. «Formulu kružnog kretanja kapitalizma.»

X – y = α (a + b) = y²

gdje je X tržište, y država, α vrla nam slobodna konkurencija, a je pritisak masa ili proces demokratizacije i b ekonomska kriza. Povijest pamti da je Einstein dopunio Newtona, no zaboravlja da su mnogi lunatici pokušali isto. Činjenica je da je Marxova formula kružnog kretanja kapitala i ovaj put ostala bez svoje nadogradnje.

Kako svaki Jugošvabo zna da je teza o denacifikaciji Nijemaca smiješna floskula, tako i mi koji živimo i radimo na Zapadu vrlo dobro znamo da tamo nikad nisu postojali slobodna konkurencija i tržište. Oni su po svojoj prirodi najveći neprijatelji kapitala i kapitalizma, a monopol, skupa sa svim svojim izvedenicama, jedini izlaz. Jer, istog časa kad nastane, kapital uništava i proždire svaku konkurenciju, svoju braću i sestre.

Nonsens je izjednačavati pritisak masa s procesom demokratizacije. Situacija je upravo obrnuta. Pritisak masa često vodi fašizaciji društva i njegovoj brutalizaciji. Navedena karikatura od formule se ipak može pokazati korisnom ako se predstavi u svojoj karikiranoj formi. Na taj način X ili tržište se treba smatrati terenom po kome kapital slobodno vršlja bez obveza prema društvu koje tamo zatekne, bile to (inicijalno) njihove, a potom afričke, azijske, latinoameričke i sada istočnoeuropske zemlje. Kako α, tj. slobodna konkurencija teži nuli drugi dio formule iščezava, tako da se prvi i treći dio formule mogu pretumbati i dobiti X = y² + y. Odnosno, tržište je utoliko veće ukoliko je jača država. No ne bilo koja. Samo ona koja servisira kapital već 150-ak godina u njegovom ekspanzionističkim djelovanju.

Isto tako se može napraviti distinkcija između dva ipsilona tako da oni predstavljaju dvije države. Prva se može obilježiti s velikim Y a druga malim, predstavljajući time veliku i malu državu. Tako gornja formula dobija formu X = Y² + y. Tržište raste s kvadratom rasta velike države, domaćina kapitala, ali i sa određenim rastom snage države objekta. Tako i na ovaj način dolazimo do stare spoznaje da je velika država samo oruđe kapitala u njegovoj ekspanziji i da se on bez nje ne bi mogao širiti, te ju je zbog toga kupio i sebi podčinio. Širenju kapitala pogoduje i određeno jačanje države objekta, jer je ona ta koja treba pod kontrolom držati lokalne subjekte. I to na prvom mjestu potencijalne izvore neovisnog kapitala i znanja. Time vlast zemlje objekta skupa s ogromnom većinom inteligencije, nepoštene po definiciji, postaje klasična peta kolona. To počesto izaziva antifašističke socijalističke revolucije narodnooslobodilačkog karaktera (ruska, jugoslavenska, kineska, indijska…), potom dolazi kontraudar reakcije koja iznova stvara petu kolonu u okviru samih «socijalističkih snaga» i koji rezultira rušenjem socijalizma. Stvari su vraćaju na svoje mjesto.

Zbilja je nevjerojatno kako se čak i dijalektičkom metodom šegačenja s imbecilima mogu doseći vrijedne spoznaje. Npr. ranije je peta kolona novačena iz redova fašistoidne desnice, dok se danas ona popunjava iz redova kvaziliberalnih i kvazisocijalističkih redova. Ljevičara. I tu se dolazi do uloge časopisa poput svojevremeno Feral Tribunea, danas Novog Plamena i sličnih. Njihova je prvenstvena zadaća napad na SSSR i boljševike koji su stvorili obrazac socijalističke revolucije narodnooslobodilačkog karaktera i koje su učinile mnogo štete gazdama u Londonu, New Yorku i dr. Taj se obrazac jednako i nesmiljeno napada u svim medijima. «Lijevim» i desnim. Elektronskim i tiskanim. Od bivšeg komunjare Kosovca koji u TV Kalendaru već godinama gotovo svaki dan donosi sjećanja na navodne Lenjinove, Staljinove i Titove zločine, uz povremeno gostovanje Mao Ze Tunga , Castra i drugih, preko Feralovaca koji su u svoje vrijeme ritualno i postojano pljuvali po komunizmu, boljševizmu i drugim tzv. ljevičarskim totalitarizmima, pa sve do današnjih kvaziljevičarskih hohštaplera. Time se cijelo vrijeme bave Večernje, Jutarnje i ine novine. Time se bave History Channel, BBC, Euronews, istočnoeuropske tiskovine i televizije. Jer, nešto se čudno dešava. Od 60 do 80 posto građana bivših socijalističkih zemalja, s privremenim izuzetkom Poljske, bi rado mijenjali tzv. demokraciju za socijalizam. Onaj, po našem ljevičarskom i inom šljamu, totalitarni. I to žele ljudi čiji je nivo obrazovanja, individualizma, samosvijesti i samopoštovanja daleko viši od zapadnoeuropskih i sjevernoameričkih građana.

I kao što je već rečeno, autorovi motivi se mogu iščitati u prvih dvjestotinjak riječi članka. Sovjetski Savez se, naravno, stavlja uz bok Trećem Reichu. Stavlja se u red niza ekspanzionističkih imperija. To je dobra i profitabilna teza. Nevažno što je netočna. No, lagati se može i prešućivanjem. Tako naš tržišno orijentirani novinarček na spisak imperijalističkih tvorevina zaboravlja staviti imperiju u kojoj sunce nikad ne zalazi. Najveću u povijesti čovječanstva. Englesku. Staviti Moskvu, Beč ili čak Carigrad (pravilno Istanbul) u red imperijalističkih centara, a zaobići London može samo netko tko piše jeftin propagandni članak. I to u korist prešućivane imperije. Autor se ne zamara činjenicom da se jedino Hitler uspio donekle približiti zločinačkoj vladavini kraljice Viktorije i njenih pobočnika. No ona nije ubijala bijelce i nije bila boljševik, pa joj se to može oprostiti. Sigurno da je pomogla i mala novčana podrška iz ostatka njene imperije. Peta kolona nikad nije bila zahtjevna.

Ili se naprosto radi o Pavlovljevom refleksu. Njime bi se mogli objasniti dobro usklađeni stavovi nekolicine hrvatskih povjesničara iznesenih u nelošem članku, Zločin, ideologija, historija. Čovjek je ipak prije svega materijalno biće.

Azur

HLADNA GLAVA

Sri, 10/03/2010 - 18:36 — Mr.Jaks

PROČITAJ DO KRAJA. IMAJ STRPLJENJA JER RADI SE O TEBI, NAMA I ŠTO JE NAJBOLNIJE, O NAŠOJ DJECI I UNUCIMA.

(0V0 JE EMAIL KOJI SAM PRIMIO, TE RAĐE NEGO DA ŠALEJM DALJE, OBJAVLJUJEM OVDJE KAKO BI ŠTO VIŠE HRVAT i JUGONOSTALGIČARA VIDJELI ŠTO NETKO MISLI O TOME SVEMU)

ISTINA O KOJOJ SE U HRVATSKOJ ŠUTI

Vozač kamiona iz Slovenije je negdje na TV-u rekao kako radi dnevno po 16-18 sati za golu plaću, bez plaćenih prekovremenih sati, bez plaćenog toplog obroka. Kad bi se pobunio, kaže, to njegov gazda jedva čeka, jer bi ga poslao na burzu i uzeo Rumunja koji bi mu vozio u pola cijene, ali gazda istovremeno priča kako je u EU super, jer svaki mjesec kupi novi kamion.

Bugarin (poslovni partner) priča kako je Bugarska živjela od izvoza voća i povrća, a sada sve uvoze iz EU, dok se država sve više zadužuje.

Mađari pričaju kako su postali najamni radnici u (do jučer svojim) vinogradima, jer su ih Francuzi najprije uništili s niskim (dampinškim) cijenama, da bi, kada Mađari nisu više mogli vraćati banci kredite, od banaka kupili za sitan novac gotovo sve vinograde. Tako se sada najpoznatiji Mađarski vinogradi (Tokajac) nalaze u vlasništvu Engleza.

U Češkoj je EU prisilila vlasnike šećerana da zatvore tvornice, dok su radnici završili na burzi, a sve zato jer EU ima previše šećera, a previše šećera ima zato jer ga EU uvozi iz Kube i na njemu je puno veća zarada.

Njemačka je zbog prekoraćenja kvote dozvoljenog zagađivanja, prema sporazumu iz Kijota, veliki dio prljave industrije prebacila u Češku.

Jedini čovjek koji je zbrojio dva i dva je češki predsjednik Klaus koji tvrdi da je ulazak Republike Češke u EU čisti promašaj i u znak protesta ne dozvoljava da se zastava EU izvjesi na njegovu rezidenciju.

Prošle godine u veljači sam jedne nedjelje u vijestima na radiju u osam sati čuo u špici krajnje uznemirujuću vijest - U Mađarskoj građani nezadovoljni s EU izišli su na ulice i krenuli prema parlamentu, policija napravila barikade, očekuje se ono najgore. Uključio sam radio da čujem vijesti, međutim Mađarska se nije više spominjala. Navečer sam s nestrpljenjem čekao dnevnik na TV, o spomenutom događaju ni riječi. Znači da je saborska komisija za informiranje već reagirala.
Nakon par dana stjecajem okolnosti sreo sam se s nekim Mađarima pa sam upitao što je to bilo. Najprije nisu shvaćali na što mislim, a kada sam im objasnio što je bilo na vijestima, odmahnuli su rukom i rekli 'Ma kod nas su stalno neke demonstracije protiv EU'. E pa sada se pitam gdje je demokracija, gdje je sloboda štampe, kojom se toliko busamo u prsa.

Tvrdim da je to zato jer bi protiv EU bilo ne 50% građana RH, već 90%da ovakve vijesti prikažu na našoj televiziji. Bojim se da na kraju građani neće niti glasovati o ulasku u EU, već će do tog vremena Sabor promijeniti Ustav, pa će Sabor mjesto nas donijeti najbolje rješenje, a to je ulazak u EU, jer znaju da su im izgledi da narod glasa za EU veoma mali.

Tako je bilo u Nizozemskoj i Sloveniji, kada su kroz ispitivanje javnog mijenja shvatili da će narod biti protiv ulaska u EU.
Kada se puk pobunio što se nije izišlo na referendum, odgovor je bio:" Vi ste glasali za našu stranku, koja je u svom programu imala ulazak u EU i mi sada samo izvršavamo ono što smo vam u predizbornoj kampanji obećavali".

Nadalje, zašto Ustav EU nije prošao u Francuskoj i Nizozemskoj, zašto su pribjegli Lisabonskom sporazumu, zašto Lisabonski sporazum prihvaćaju parlamenti, zašto ga ne daju na referendum?

Zato jer bi prošli kao u Irskoj, a u Irskoj znamo nisu prošli.

Da li su naši političari svjesni toga što čine ovom narodu? Da li su svjesni toga da će ulaskom u EU u vrlo kratkom roku sva dobra prijeći u vlasništvo bjelosvjetske mafije i da će naš narod biti najamna radna snaga, bolje rečeno robovi. Oni nisu svjesni da kada vlasnik plati porez na dobit, ostatak dobiti završava van granica RH Samo ako je vlasnik Hrvat ta dobit se opet investira u RH.

Znam dobro o čemu pričam, jer sam donedavno radio u stranoj tvrtci i znam koliko novca je svake godine vlasnik odnosio iz RH.

Što je to potaklo sve naše stranke da u svojim programima gotovo svi (osim nekih malih stranaka) imaju ulazak u EU. Kao jedini logični odgovor nameće mi se misao da su kupljeni, jer bogatoj EU (s velikim osjećajem za pronalaženje zlatnog rudnika) nije problem podijeliti našim političarima stotinjak milijuna eura da bi ovi napravili sve što se od njih traži. Njima investirati taj novac je kao meni dati prosjaku 5 kuna.

Zar nitko ne vidi da su vodeće članice EU (Engleska, Francuska, Nizozemska, Portugal, Španjolska i Njemačka), sve od reda bile kolonijalne sile, da su kolonije osvojili ratom, da su u tim ratovima poubijali milijune ljudi iopljačkali sve što se opljačkati moglo. Ali sve što su oružjem dobili, oružjem su i izgubili. Sada imaju muzeje pune umjetnina, zlata, bjelokosti i dragulja, ali imaju i izdajnike (one koji su za njih ratovali u vlastitoj domovini protiv vlastitog naroda), koji su im sada problem (U Francuskoj: Marokanci, Tunižani, Alžirci, Mauri i.t.d. London ima preko 50% obojenog stanovništva, a da ne pričamo o tome na što liči Nizozemska) i izvor su kriminala. Sada imaju i jedno veliko iskustvo, pa su poučeni Aljaskom, koju su SAD kupile od Ruskoga cara došle do zaključka: što se otme oružjem, oružjem se može vratiti, ali što se kupi, može se samo kupnjom vratiti, pa su sada krenuli osvojiti svijet na novi
način: globalizacijom.

Pročitajte malu plavu knjižicu EU-a, koja se zove Ustav EU-a, u kojoj sve piše...

I sada su te zemlje lansirale priču o globalizaciji. Što se to krije iza globalizacije? Globalizacija je kolonizacija bez ispaljenog metka.

I mi nasjedamo tim hohštaperima, koji nas uče što je to demokracija, što je dobro, a što je zlo, a do jučer su sijali smrt širom svijeta.

Istrijebili su cijele civilizacije. Najveći demokrati na ovome svijetu, SAD, donedavno su imali robove, a do jučer se nisu vozili u istim
autobusima sa crncima, dok je Dubrovačka republika 1642. godine donijela zakon o ukidanju ropstva, dakle u vrijeme kada je Sjeverna Amerika još bila engleska kolonija i nije postojala kao država (SAD su oformljene kao država 1776. godine).

I sada im je taktika da žrtvu najprije bace na koljena (najčešće kroz financijska zaduženja), a onda dolaze s kovčezima novca,
odvjetnicima i ugovorima, pa sve vrijedno kroz kratko vrijeme promijeni vlasnika, naravno za sitan novac, jer i kralj u pustinji, kada umire od žeđi, daje kraljevstvo za kap vode.

Ja jesam za EU, ali ne EU s ovakvom politikom, politikom koju vode kapitalisti, a ne političari.

Kakva je to politika kada su kapitalisti zbog svoje gramzljivosti, pohlepe i nepresušne želje za što većim bogatstvom svoj kapital radi veće zarade prebacili u Kinu (gdje radnik radi za 1 $ dnevno), a radnike uz čiju pomoć su stekli taj isti kapital šalju na burzu, da bi robu proizvedenu u njihovim tvornicama u Kini dopremili u EU da je prodaju svojim dojučerašnjim radnicima, koji sada žive od socijalne pomoći.

Tako su do sada uništili tekstilnu industriju u EU, obućarsku industriju, načeli drvno- prerađivačku industriju, automobilsku industriju i.t.d. Tvrdim da ovakva politika EU nije dobra, da se bazira samo na kapitalu, a za čovjeka više nitko ne brine. Sada više nije dovoljno raditi radnim danom što bi rekli Zagorci od ve do ve, već je potrebno raditi i subotom i nedjeljom, ali to samo kod nas, dok ti isti centri u svojim matičnim državama nedjeljom ne rade (Austrija i Njemačka). No, ta politika je politika rezanje grane na kojoj se sjedi, jer
kada 50% radnika u EU završi na burzi, a druga polovica više ne bude mogla plaćati socijalu radnicima na burzi, ponovo će poteći krv potocima. Da li će se to krvoproliće zvati Oktobarska ili Francuska revolucija nije bitno, ali to je s ovakvom politikom EU neminovno.

Bogataše u EU kod nas najviše zanima Slavonska ravnica, izvori pitke vode i naša obala zajedno s otocima. Industrija ih ne zanima, to
imaju kod sebe u Koreji, Kini, Vijetnamu, Turskoj i Indiji. Njih naša industrija koja im konkurira smeta. Nju treba uništiti. Pogledajte samo kakav pritisak rade na našu vladu u vezi brodogradilišta. Naša brodogradilišta im smetaju jer konkuriraju Korejskima,
koja su u njihovom vlasništvu. To opravdavaju slobodnim tržištem i zaštitom tržišnog natjecanja.

Kad smo već kod slobodnog tržišta, da kažem i to da je njihova teorija da sve što nije profitabilno, dakle što ne može na tržištu opstati,
treba propasti.

Ali to pravilo važi samo za neke, iako tvrde da smo svi jednaki (sve svinje su jednake, samo su neke jednakije, Orwell), pa pitam se
zašto onda sada u ovoj krizi nisu pustili da propadnu sve banke u EU i SAD-u, jer su po toj logici trebale propasti, zašto su automobilskoj industriji dali financijsku injekciju, zašto je samo Amerika, da spasi svoje gospodarstvo, žrtvovala preko tisućupetsto milijardi USD?

Zar mi dotacijama ne spašavamo svoje gospodarstvo? Zar nije bolje da im pomognemo sa dva tri milijuna USD, nego da ti radnici završe na burzi, gdje će koštati proračun desetak puta više?

Dakle mi sve slijepo vjerujemo tim bjelosvjetskim lažovima.
Možda ćete reći da sam pregrub u iznošenju svojih ocjena. Ne nisam pregrub, ja sam očajan, mogu ovo pismo poslati i u novine ali one ga neće objaviti.

Goebbels, Hitlerov šef propagande je za ove današnje managere propagande bio dječji vrtić. Ovi danas su učenici Američkog agresivnog marketinga rođenog u potrošačkom društvu (Marketing, što je to ustvari? Jedna definicija kaže da je potrošačko društvo izgradilo marketing, koji je sposoban čovjeka uvjeriti da kupi nešto što mu ne treba, za novac koji nema - karticu). To pak znači da čovjeka treba nagovoriti da se što više zaduži, jer je onda s njime lakše vladati. Ako čovjek nikome ništa ne duguje, tada si može puno toga dopustiti, ali ako duguje, za auto, za kuću ili stan, dovoljno mu je priprijetiti otkazom i čovjek šuti, jer ako ostane bez posla, ostat će bez svega, a nitko ne želi ostati bez egzistencije i dobara koja je stjecao mukotrpnim radom, pogotovo kada iza sebe ima obitelj, koja je svakom radniku svetinja.

Koliko su lažljivi, sjetit ćete se i sami, kada Vas podsjetim na obećanja stranih banaka. Dok nisu imali pristup u RH, onda su nas
uvjeravali da ako im otvorimo vrata, da ćemo imati kamatu istu kao i u njihovim matičnim državama (kod njih je sada kamata 3%, a kod nas 13%). Kada su ušli obećavali su tvrtkama, koje pređu k njima iz tadašnjeg SDK, da će im platni promet raditi besplatno. No naše tvrtke na to nisu nasjedale, pa su onda dr. Šošić i dr. Đodan javno popljuvali SDK, nazvavši SDK komunističkim mastodontom, koji treba ukinuti (jer takvo što ne postoji nigdje u svijetu), a poslovne subjekte prebaciti u poslovne banke. Napokon su donijeli zakon koji je tvrtke prisilio da račune i novac prebace u poslovne banke, ali tog časa više nijednoj banci nije palo na pamet održati obećanje o besplatnom platnom prometu, štoviše cijena platnog prometa je poskupjela otprilike pet puta.

U tim istim bankama danas možete dobiti kredit za auto, kamion ili bilo što drugo proizvedeno na zapadu u roku par sati do par dana, dok za recimo farmu krava kredit će naš seljak ganjati par godina.

Naša vlast je po meni učinila najveći propust 1992. godine, kada je u pretpristupnim ugovorima s EU potpisala da će otvoriti naše tržište europskim proizvodima i da će prodati banke. Tim potezom smo uništili domaću industriju, poljoprivredu i tržište novca - ili rečeno šahovskom terminologijom, poklonili smo protivniku kraljicu i topove.

Da nastavim sa šahovskom terminologijom: naša vlada igra šah s EU, a ima znanje početnika, koji zna samo kako se vuku figure, dok protivnik zna desetak poteza unaprijed i unaprijed zna gdje će nas navući na tanki led i matirati, odnosno postići sve ono što su naumili.

Za ulazak u EU najprije su nam uvjetovali suradnju s Haškim sudom. Zatim smo morali izručiti generala Gotovinu, pa smo morali prihvatiti ZERP, sada ćemo morati dati Slovencima 90% onoga što traže i tako malo po malo, najednom ćemo se naći na koljenima bez hlača.

Ako se samo malo suprotstavimo, izvući će asa iz rukava, a to je da će preko noći zatražiti povrat svih dugova, što je ovoga časa oko 50 milijardi USD. I što mislite što nas onda čeka? Čeka nas jedino moguće, a to je uvođenje maksimalnih poreza na sve moguće i nemoguće, od poreza na rogatu stoku za seljake, porez na višak stambenog prostora, porez na vikendice, aute (neke od tih poreza već imamo, ali će sada biti nekoliko puta veći), porez na porez - i do čega će to dovesti? Dovest će do drastičnog pada cijena nekretnina i do općeg kolapsa u zdravstvu, školstvu i trgovini.

I sada je jasno zašto EU inzistira na brzom sređivanju gruntovnice i zemljišnih knjiga.

Prošle godine, naš bivši premijer je rekao da je Hrvatska jedna velika obitelj, s čime se ja u potpunosti slažem, samo se pitam da li je u njegovu malu obitelj dolazila policija i centar za socijalni rad raditi reda ili je taj red radio sam, pa se pitam zašto mu u velikoj obitelji EU treba raditi reda?

Nadalje, mnogi besplatni programi EU su izmišljeni za to da pripreme teren za dan D. Npr. program po kojem emisari EU uče naše lumene kako gospodariti društvenom imovinom, a za to im trebamo dati popis društvene imovine s procjenom vrijednosti. Da li Vam to što govori?

( tekst hrvatskog stručnjaka za gospodarstvo N.N. odbijen u hrvatskim medijima)

POTPISUJEM I PROSLIJEĐUJEM DOBRONAMJERNIM PRIJATELJIMA, LJUDIMA KOJI MISLE.

(Skinuto s http://pollitika.com/buducnost-nasih-tzv-rvata)

J U G O N O S T A L G I J A

Što je to Jugonostalgija?

Nakon kontra revolucije i agresije na socijalizam i Socijalističku federativnu republiku Jugoslaviju gotovo u svim novostvorenim banana-republikama, svaki pozitivan spomen Jugoslavije i lijepog i sretnog života u njoj novokomponirani vlastodršci i nacionalistički, nazadnjački sljedbenici odgovaraju sa pogrdnim izrazom «Jugonostalgičar».

Ja jesam Jugonostalgičar, time se ponosim i toga se ne stidim, niti to osjećam kao pogrdu.

Ako pođemo od samog pojma nostalgije onda, možemo u grubo reći, da je nostalgija sjećanje ili žal za nečim što je u životu bilo lijepo i ugodno, a nestalo je i otišlo u nepovrat. To što je u životu bilo lijepo vrijedno je da ga se čovjek uvijek sa sjetom i ugodom sjeća i za tim tuguje.

Što je to za čim treba tugovati, a izgubljeno je nestankom socijalizma i Socijalističke federativne republike Jugoslavije?

Nabrojit ću samo nekoliko činjenica koje to zorno prikazuju:

- Svi građani SFRJ, bez obzira u kojoj su republici ili pokrajini živjeli imali su miran i sretan život 45 godina sa standardom iznad mnogih zemalja Srednje i Istočne Evrope. Nametnut im je rat i dobili su nemir i nesretan život bez jasne budućnosti. Rat je donio skoro stotimu tisuća žrtava, nekoliko desetina tisuća invalida, tisuće porušenih kulturnih, vjerskih, stanbenih, privrednih i drugih objekata, preko milijun izbjeglih i prognanih na prostorima bivše Jugoslavije i po cijelom svijetu, milione izgubljenih nada i toliko slomljenih duša;

- Uništen je samoupravni socijalizam, kao najveće dostignuće u povijesti radničke klase u svijetskim razmjerima, dobili smo nemilosrdni kapitalizam u banana-državama korupcije, lopovluka i kriminala. Samoupravljanje u Jugoslaviji je bilo cijenjeno u svijetu, pa su mnogi sindikalni čelnici i ekonomisti Zapadnih-kapitalističkih zemalja dolazili da ga izučavaju i mnogi su se izborili u svojim zemljama da radnici imaju više prava u upravljanju radnim organizacijama kroz razne vidove «participacije» i tako širili prava radnika i u tim zemljama;

- Razorena je velika Domovina svih ravnopravnih građana bivše Jugoslavije, stvorene su banana-republike u kojima niti avion ne može da se digne na dovoljnu visinu, a da ne povrijedi teritorij susjedne države.Kao građani SFRJ bili smo sigurni u «svakom njenom kutku», mogli smo putovati po cijelom svijetu bez viza i svugdje smo bili promljeni ponosni i dobro došli gosti kao Jugoslaveni;

- Nekada smo bili u svijetu poznati po principijelnosti u unutarnjoj i vanjskoj politici, na čelu s Titom, predvodnici jedne trećine čovječanstva (preko stotinu država) u Pokretu nesvrstanih, a sada postali podanici i podrepani koji podilaze i traže mrvice od NATO-pakta, Amerike, i Evropske unije. Gdje je ponos građana Jugoslavije, koji su nekad hrabro ustali protiv sto puta nadmoćnije nacističke i fašističke nemani i pobjedom te nemani i domaćih izdajnika svrstali se uz bok pobjedničkih svjetskih sila? Gdje je ponos povijesnog Titovog NE Staljinu, ne kapitalizmu, mi gradimo svoj vlastiti put samoupravnog socijalizma?;

- Parola «bratstvo.jedinstvo», koja je okupila sve građane jugoslavenskih prostora u Narodnooslobodilačku borbu, postala je životna praksa, a ne više samo parola i stvorila kroz 45 godina, od zaostale poljoprivredne zemlje, Jugoslaviju, zemlju, koja je stala uz bok srednje razvijenih zemalja Evrope. Sada je bratstvo-jedinstvo krimen, a dobili smo nacionalizme i stalno raspirivanje mržnje prema onima koji nisu «isto stado», iste nacije;

- Imali smo društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju kao podlogu za samoupravljanje koje je bilo vlasništvo čitavog društva dato na upravljannje radnicima. Nije ono bilo «svačije i ničije» kako to sada hoće da prikažu. Radnici su vrlo dobro znali njime upravljati i imali smo najveći godišnji rast drušvenog proizvoda u svijetu. Sada je to sve pokradeno, podjeljeno podobnima, prodano strancima i pomalo postajemo od «svojih na svome» «tuđi na svome».Pojedinci kriminalnim i prevarantskim putem uz lopovske zakone koji su donošeni u parlamentima, postali su bogati «tajkuni», a većina građana je osiromašena i dovedena do prosjačkog štapa;

- Imali smo sigurno zaposlenje i redovitu plaću. Nezaposlenost je bila manja od 5 posto, kada je postala veća izrađivali su se posebni planovi za veće zapošljavanje. Radnika nitko nije mogao otpustiti s posla bez odluke organa samoupravljanja. Svi veći kolektivi su imali svoje samostalne i neovisne načine informiranja radnika o svim pitanjima i problemima kolektiva (razni bilteni, tvorničke novine, razglas i radiostanice, oglasne ploče, zborove radnika, i dr.). Sada se nezaposlenost kreće od 15 do 20 posto, negdje i više na cijelom teritoriju bivše SFRJ. Oni koji rade često ne primaju plaću i po nekoliko mjeseci, mnogima se ne uplaćuje zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a svaki poslodavac može kad hoće otpustiti radnika, pa čak i bez valjanog razloga, bez da ikome odgovara. Radnike nitko ne informira što se zbiva u kolektivu;

- Svaki građanin koji je bio zaposlen, a takvih je bilo oko 95 posto od ukupno radno sposobnih, izdvajao je iz svog bruto osobnog dohotka određeni postotak za stanbenu izgradnju. S tog osnova imao je sigurnost da će moći dobiti stan koji je preko stanarskog prava postao praktički njegov, jer ga je imao pravo nakon smrti ostaviti svojoj djeci u naslijedstvo. Nakon rušenja socijalizma, država je uzela stanove pod svoju vlast i prodavala ih onima čiji su oni već bili, istina po povoljnijim uvjetima, ali građani su državi platili stanove za koje su u socijalizmu već izdvajali sredstva. Tako su ih zapravo dva puta kupili? Mladi, koji nisu uživali blagodati socijalizma, sada mogu doći do stana jedino ako toliko zarade da ga mogu kupiti. Nema društvene stanbene izgradnje;

- Bili smo vođa Nesvrstanih zemalja, a sada smo ovisnici o Zapadu i imamo NATO avione

iznad glava i vojsku NATO-a u našim i njihovim vojnim bazama;

- Veliki broj radnih organizacija iz sredstava zajedničke potrošnje koja su isključivo dio osobnih dohodaka, financirao je razne društvene potrebe, kao što su: topli obroci tokom rada, besplatni prijevoz na posao i s posla, odmarališta duž Jadrana i na drugim područjima pogodnim za odmaranje, potrebe za sportskim i aktivnostima u području kulture i sl. To im je država oduzela (otela) i prodala privatnicima koji sada na tim objektima ubiru profit i rentu;

- Svi građani su imali besplatnu zdravstvenu zaštitu i liječenje u bolnicama, kao i u drugim zdravstveno-rehabilitacijskim ustanovama. A danas se može pravo liječiti samo onaj tko ima novac, a tko ne može platiti, «neka umre za plotom»;

- Svi građani su imali pravo na besplatno školovanje od osnovne škole do diplomskog i podiplomskog obrazovanja. Mnogi stručni kadrovi raspršeni širom svijeta, a završili su obrazovanje u Jugoslaviji, postali su vrhunski svjetski stručnjaci u svojim područjima. Sada se mogu obrazovati samo oni koji mogu platiti, a oni koji to ne mogu, da su neznam kako telentirani i sposobni, ostat će kod kuće ili raditi neke sporedne poslove;

- U socijalizmu u Jugoslaviji je u školi razvijan duh drugarstva, solidarnosti, moralnosti i poštenja, nesebičnosti, tolerancije za različitosti. Stvarano je ozračje spoznaje da se jedino svojim radom i znanjem čovjek može potvrđivati i ostvarivati ravnopravno sa svim ostalima, prava sa osnova rada. Sada je zavladao duh sebičnosti, licemjerja, nacionalističke uskogrudnosti, neljudskosti, gramzivosti, zarade bez rada, potrošački mentalitet, kriminal i korupcija kao oblik bogaćenja. Čak i sama Crkva, koja neprestalno napada komuniste i komunizam, ističe da se osjeća veliki pad morala, što samo po sebi znači da je u socijalizmu moralnost bila na višem nivou;

- Kroz delegatski sistem svaki građanin je mogao koliko želi učestvovati u odlučivanju i donošenju konkretnih odluka o životnim pitanjim iz svoje sredine, općine, zajednice općina, republike do organa federacije. Sve su to radili volonterski, radeći normalno na svojim radnim mjestima ili u poljoprivredi i stalnim kontaktom sa svojom «izbornom bazom». Sada se za određana predstavnička tijela, naročito na nivou države mogu natjecati i kandidirati samo oni koji imaju novaca da mogu platiti svoju promociju, a kad zasjednu u zastupničke ili poslaničke klupe onda postaju profesionalci i primaju visoki osobni dohodak (u Hrvatskoj od 15 do 2o hiljada kuna). Naravno da će se oni i rukama i nogama boriti da ostanu na tim pozicijama što duže mogu, jer im je osiguran udoban život, a narodu kako bude;

- Svi oni koji su trebali neku pravnu pomoć mogli su to besplatno ostvariti kod pravnika u sudovima, ili ovjera potpisa besplatno u općinskoj službi, sada se to mora platiti (u Hrvatskoj bilježnicima) i advokatu (branitelju). A da bi sudom «tjerao» pravdu, mora se unaprijed platiti (u Hrvatskoj preko 1000 kuna) za pokretanje sudskog postupka;

- Imali smo jedan jezik hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski, uz pravo Slovenaca, Makedonaca, Albanaca i nacionalnih manjina da se služe svojim jezicima. Sada je hrvatsko-srpski jezik ili srpsko-hrvatski podjeljen u četiri jezika: srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski, a sve je to ustvasri jedan jezik samo sa četiri varijante;

- Nekada smo imali drugarstvo za sve, sada se razvilo gospodstvo samo za neke.

U ovom pregledu samo je prikazan dio života u socijalističkoj Jugoslaviji koji se odnosi na matrijalnu podlogu življenja. Posebno je interesantno sagledati širi aspekt života u koji spada i tzv. duhovna sfera, kao što je kultura, sport, razne manifestacije koje su oduševljavale posebno mlade, koji su u njima najviše učestvovali, a i sve građane naše bivše domovine. Tu svakako spadaju: trendovi u kulturi koji nisu ni malo zaostajali za trendovima najrazvijenijih zemalja svijeta, sportski rezultati u svim sportovima koji su bili na nivou svijetskih dostignuća, razne manifestacije kao što su:prijem u pionire, omladinski sletovi, omladinske radne akcije, Štafeta mladosti sa veličanstvenim sletom u Beogradu na Dan mladosti i rođendan druga Tita, posjete druga Tita pojedinim gradovima i krajevima Jugoslavije i veličanstveni dočeci tom prilikom, razna takmičenja i mladih i starih, pa i radna takmičenja u proizvodnji i izgradnji, povodom državnih praznika, bratimljenja gradova iz raznih republika, pa i iz inozemstva, posjete državnika cijelog svijeta Jugoslaviji i slavna putovanja druga Tita širom svijeta, naročito nesvtstanim državama šireći mir i potičući napredne snage tih država za daljnju demokratizaciju i humanizaciju ukupnih društvenih odnosa...

Posebno bih ovdje istakao omladinske radne akcije (ORA), koje datiraju još od 1944. godine kad je omladina organizirano skupljala žito, da ne padne u ruke neprijateljima, za borce NOB-e, pa pruga Šamac-Sarajevo, Brčko-Banovići, izgradnja hidrocentrala: Vinodol u Hrvatskoj, Vlasina u Srbiji, Mavrovo u Makedoniji, autoput Bratstvo-jedinstvo Ljubljana-Zagreb, te Beograd-Đevđelija, izgradnja nasipa uz rijeku Savu kod Zagreba i Siska, akcija uređenja Fruške Gore, akcije u Bosni i Hercegovini, u Makedoniji i mnoge druge razne lokalne radne akcije. Tu je omladina iz svih krajeva Jugoslavije, pa iz inozemstva najkonkretnije živjela bratstvo-jedinstvo, izgrađivala objekte, ali i sebe, jer su mnogi omladinci otišli sa akcija opismenjeni, sa raznim ispitima za vozača, varioca, krojača, modelara, fotoreportera, animatora kulture i rekreacije i sl. Tu su se razvijale i mladenačke ljubavi koje su često puta završavale i brakom, utvrđivala se neraskidiva drugarstva i prijateljstva, koja su ostala trajna, neka su nažalost i prekinuta nemilim događajima u prošlim prljavim ratovima na prostoru Jugoslavije. Kroz omladinske radne akcije prošlo je nekoliko stotina tisuća mladića i djevojaka, koji su svoje slobodno vrijeme (najviše ljetne ferije) ispunjavali društveno korisnim radom, i ujedno time najkonkretnije učestvovali u izgradnji svoje domovine. Odlazili su svojim kućama ponosni na to i mnogi se vraćali i učestvovali u više akcija.

Isto tako posebno je nama svima koji smo to živjeli ostao u uspomeni prijem u pionirsku organizaciju, gdje smo mi u svojim «malim glavama» osjećali se važnim jer vidimo da se i nas koji tek krećemo u život cijeni i poštuje u društvu.

Štafeta mladosti nije bila značajna samo po tome što je time odavana počast drugu Titu, za njegov rođendan (to je samo bio povod), već po tome što je ona prolazila kroz sve krajeve, sela i gradove naše zemlje i tom prilikom su mladi organizirali razne manifestacije i takmičenja, te time upotpunjavali svoje vrijeme društveno korisnim radom i kroz to su ujedno razvijali osjećaj drugarstva i solidarnosti.

Kada bi se danas mladima, koji nisu živjeli u Socijalističkoj Jugoslaviji ili su tek rođeni ili bili sasvim mali kad je razarana, govorila prava istina o životu u Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji, u školskim udžbenicima i u nastavi, većina bi njih poželjela živjeti u takvim uvjetima i okolnostima, naravno sa još novim, modernijim sadržajima.

Kada se sada pogleda što je sve izgubljeno razbijanjem Socijalističke federativne republike Jugoslavije i rušenjem socijalizma, tada postaje jasno svakome tko hoće da razmišlja pošteno «svojom glavom» da ima razloga žaliti i sa tugom se sjećati socijalizma i Jugoslavije, jer smo je izgubili. Zato sam na početku i istakao da se ne stidim, već ponosim što sam Jugonostalgičar.

(Sisak, 30.siječnja 2010.god Bašić Ivica, prof. ind. pedag.)

Činjenice:

NEZAPOSLENOST = ROPSTVO!

Socijalističko društvo, kome težimo, dužno je svakom čovjeku osigurati temeljno ljudsko pravo – pravo na stvaralaštvo.

Temeljna pretpostavka toga prava je pravo na rad radi zadovoljenja svojih materijalnih potreba, što proklamira i građanska demokracija, ali pravo na upravljanje uvjetima i rezultatima radaosigurava tek neposredna socijalistička demokracija. Stvaralačkim radom čovjek ne osigurava samo materijalnu egzistenciju, već se i samoostvaruje u njemu i razvija nesmetano sve svoje ljudske sposobnosti, dakle svoju punu slobodu. Stoga nezaposleni čovjek ne trpi samo od ekonomske (materijalne) bijede, već psihički pati i gubi ljudsko samopouzdanje , jer se ne potvrđuje kroz rad i stvaranje. Takvo neraspoloženje nezaposleni prenosi na svoju obitelj, širu okolinu i cijelo društvo.

Nezaposlenost znatno umanjuje i proizvodne snage društva, koči privredni i društveni razvoj. Stoga se Socijalistička radnička partija zalaže za punu zaposlenost i odbacuje teoriju i praksu takozvane prirodne stope nezaposlenosti kao uvjeta ekonomske stabilnosti.

Lijek za prevladavanje nezaposlenosti u sadašnjim prilikama je ubrzani privredni razvoj sa ciljem zapošljavanja svih radno sposobnih članova društva. Pokretačka snaga takvog razvoja ne može biti samo interes privatnog profita i poduzetničkih elita, već briga i napor cijelog društva od općina do Sabora.

Težnja ka punoj zaposlenosti, suvremenim oblicima ekonomske demokracije, radničkog i društvenog upravljanja kao oblika neposredne demokracije, razvoj znanosti, obrazovanja, inovativnosti i primjena postindustrijske tehnologije, podržavanje racionalnih potreba i zadovoljenja najširih potreba putem organiziranog tržišta, solidarnosti i uzajamnosti i uključivanje u međunarodnu podjelu rada (prije svega na regiomalnoj razini i sa zemljama u razvoju) a sve u cilju podizanja životnog standarda i nove kulture življenja, trajni su ciljevi ekonomskog razvoja društva.

(Izvod iz brošure „Polazne osnove , vrijednosti i ciljevi društveno-ekonomskog razvoja Republike Hrvatske" autora Ivana Plješe, 2009. godina)

Dokumenti:

ZAKLJUČCI 3. SJEDNICE GLAVNOG ODBORA SRP-a

Restauracijom perifernog kapitalizma u Hrvatskoj od devedesetih godina pa na dalje, Hrvatska je, iako svojevremeno europska i srednje razvijena zemlja, prevedena na razinu zemalja trećeg svijeta. Istovremeno, do krajnjih granica dezavuirani su i kompromitirani, socijalistička izgradnja i oblici organiziranja i djelovanja socijalističkih snaga. U svakom slučaju, put kojim se krenulo, nije bio historijski, a još manje znanstveno ispravan put, pa time ni odgovor na izvjesnu krizu u kojoj se još socijalistička struktura našla krajem osamdesetih godina. Naprotiv, od devedesete na dalje, narod nije samo bio izvrgnut svekolikim patnjama produbljene svestrane krize čiji se kraj ni sada ne nazire, već je ugrožena i njegova budućnost.

Po sebi se razumije da izlaz iz krize ne može ni biti na tragu puta koji nas je u nju i doveo, niti to mogu biti socijalne i političke snage, nosioci tih kriznih procesa. U doba informacionalističkog razvoja, socijalna snaga koja može osigurati društveni napredak nije više kapitalistička klasa i filozofija privatnog profita, nego klasa rada i njegovo oslobođenje.

Po svom političkom programu u Hrvatskoj samo SRP i još neorganizirane snage koje tendiraju njegovom programu mogu dati nove suvremene projekte za budućnost, baš kao što je to svojevremeno učinila i KPJ u bespuću starojugoslavenskog kapitalizma, formulirajući i izvodeći svoju ideju socijalne revolucije. Sada se samo radi o novom uzletu revolucije nakon zastoja uzrokovanog nastupom snaga restauracije devedesetih koje su sada na izdisaju, a historijski promašaji kontrarevolucije, kao što je i bilo za očekivati, više nego vidljivi. Protuvrijednosti obespravljene i osiromašene klase rada, sada već u permanentnom štrajku i nove rentijersko kapitalističke kaste na vlasti došlo je do usijanja. Taj se obračun može izvjesno vrijeme odgoditi sitnim socijalnim ustupcima, ali dugoročno vodi u još žešći sukob koji može dovesti do velikih ljudskih i materijalnih gubitaka. Žestina toga sukoba može se ublažiti samo ako se u ozlojeđenost masa unosi socijalistička svijest čime se stvaraju uvjeti da se taj sukob razriješi civilizirano promjenom temeljnih društveno ekonomskih odnosa u korist rada i općedruštvenog razvoja, a kasta rentijera i tajkuna otpremi u povijest kao suvišna neproduktivna i nehumana. Tu svijest u bilo ozlojeđenih radnih masa može unositi samo dobro organizirana idejno i akciono osposobljena partija, eksplicitno socijalističke orijentacije i socijalne moralne i intelektualne snage opredijeljene za socijalizam.

Istovremeno, Hrvatska mora prioritetno izgraditi autentičan koncept privrednog razvoja koji će osigurati da njena privredna struktura bude u osnovi definirana iznutra, koja osigurava vlastiti dinamizam razvoja sa stopom razvoja od najmanje 8%, a to se sigurno ne može postići prepuštanjem svog razvoja drugima (slobodno kretanje kapitala) bez vlastite strategije i usmjeravanje razvoja. Više nego ikada, potrebna je istinska tranzicija, ali iz neoliberalne, nenaučne i socijalno neoodgovorne ekonomije kasarnskog rada i partitokracije u socijalno odgovornu, naučnu i društveno usmjeravanu ekonomiju s osloncem na stvaralačku energiju svih koji rade, njihovim učešćem u odlučivanju o uvjetima, procesom i rezultatima rada i istinsku demokraciju koje ne može biti bez radničkog i društvenog samoupravljanja. Stoga razvoj Hrvatske ne vidimo u kapitalističkim integracijama, već u povezivanju sa sebi ravnima, sa zemljama regije i zemljama trećeg svijeta.

Glavni odbor posve je svjestan da SRP, kadrovski i akciono, trenutno nije na razini tih visokih političkih ciljeva. Da bi nakon svih dosadašnjih nastojanja doista postala idejna i moralna snaga, ugrađena u biće društva, prije svega svijeta rada, unoseći u njega potreban element socijalizacije i socijalizma, koja ne ostaje samo na kritici stanja, nego i sposobna davati općeprihvatljiva društveno-ekonomska i socijalna rješenja, voditi neposredne socijalne i političke akcije bilo vlastitom prosudbom, bilo podrškom spontanih zahtjeva i akcija radnika i drugih nezadovoljnih kategorija i slojeva građana, i u tom procesu okupljati nove članove iz redova radnika, studenata, naučnih i prosvjetnih radnika i drugih intelektualaca, i dobiti presudan pristanak birača na izborima za svoje političke proklamacije, potrebno je permanentno poduzimati cijeli niz mjera na programskom, kadrovskom, idejnom i akcionom jačanju članstva i organizacija. Glavni odbor smatra da je u sadašnjem trenutku potrebno poduzeti naročito slijedeće mjere i akcije:

1.) Odmah otpočeti sa svestranim pripremama Skupštine (kongres) obnove na kojoj će se donijeti izvjesna korekcija Programa i Statuta SRP-a kako bi partija privukla nove članove, te idejno i akciono osposobila za djelotvorniju borbu za istinsku demokratizaciju hrvatskog društva koja će se temeljiti, prije svega, na ekonomskoj i neposrednoj demokraciji i oslobođenju rada od svake eksploatacije i monopola. U tom smislu, Program SRP-a treba očistiti od socijaldemokratskih nedorečenosti i opredijeliti se i eksplicitno za socijalizam čije prostore otvaraju naučno-tehnološke promjene 21. stoljeća, krah restauracije kapitalizma u Hrvatskoj (tzv. tranzicija) i njegova povijesna kriza uopće.

Skupština obnove trebala bi se održati do kraja 2009. godine. Za izradu dokumenata imenuje se radna grupa u sastavu: Ivan Plješa, predsjednik SRP-a; Vladimir Kapuralin, zamjenik predsjednika; Zoran Restović, predsjednik glavnog odbora; Stjepan Šafran, politički tajnik.

2.) Na svim razinama pokrenuti odlučnu akciju za aktiviranje novih članova. Intencija je okupiti, prije svega, mlade ljude iz svijeta rada, studentske omladine, intelektualce i stručnjake iz svih sfera društvenog života. Nove članove naročito treba tražiti u redovima lijeve orijentiranih udruga i grupa (marksisti, lenjinisti, chegevaristi…) u odlučniju borbu za socijalizam i grupacije do sada neangažiranih članova bivšeg SK, odlučnih komunista. Zadatak angažiranja barem po jednog novog člana ima svaki član SRP-a, a naročito predsjednici općinskih, gradskih i regionalnih organizacija, te svaki član Glavnog odbora SRP-a. Naročitu obavezu u dovođenju novih članova imaju članovi Predsjedništva SRP-a.

3.) Utvrditi stvarno stanje članstva SRP-a i utvrditi nove spiskove u svakoj organizaciji na terenu, intenzivirati rad organizacija, obnoviti organizacije čiji je rad zamro i osnovati nove organizacije kako bi SRP obavezno imao svoje organizacije u svim gradovima od 10.000 stanovnika. U svim organizacijama na terenu, do kraja ožujka 2010. godine treba održati izborno izvještajne skupštine. Detaljan plan aktivnosti za ostvarivanje ove točke i koordinaciju njenog ostvarivanja napraviti će Predsjedništvo SRP-a.

4.) Od postojećeg najvitalnijeg članstva SRP-a i novoangažiranih članova formirati Aktiv na razini SRP-a za vođenje socijalnih i političkih akcija u svim dijelovima Hrvatske. Aktivom će rukovoditi Predsjedništvo SRP-a, a djelovati će prema vlastitom planu, te na poziv i poticaj organizacija na terenu.

5.) Izraditi program Političke škole namijenjene novim mladim članovima SRP-a, te program i metodologiju redovnog obrazovanja svih članova SRP-a. Zaključak će sprovesti Komisija za idejni rad i obrazovanje Predsjedništva SRP-a do kraja 2009. godine. Istovremeno, Komisija treba razmotriti mogućnost okupljanja marksista Hrvatske, potrebe i mogućnosti istraživačkog rada, izdavačke djelatnosti i zadatke zaklade, te mogućnost pokretanja partijskog lista. Pored kadrovskih zahtjeva koji postavlja izvršavanje ovog zaključka, izuzetno je važno sagledati i financijske potrebe i modalitete njihovog prikupljanja bez čega se glavnina ovih zadataka ne može izvršiti.

6.) Napraviti Studiju o položaju radničke klase u uvjetima restauracije kapitalizma (tranzicije) u Hrvatskoj i njenim historijskim interesima, te na tim zadacima i ciljevima otvoriti razgovor sa sindikatima i njihovoj ulozi i mogućnostima zajedničkog nastupa. U izradu studije, po mogućnosti uključiti i predstavnike sindikata. Studija naravno treba služiti kao osnova za formuliranje političkih zahtjeva SRP-a, ali i osnova okupljanja radnika, ne samo kao novih članova SRP-a, već i kao simpatizera i birača. Razmotriti i mogućnost osnivanja novih sindikata (pod utjecajem SRP-a).

7.) Osim naprijed navedenih prioritetnih zadataka, aktivnosti usmjeriti na ukazivanje na ključna događanja u društvu kao što je pad privredne efikasnosti, propadanje pojedinih poduzeća, rast nezaposlenosti, pad standarda u svim oblastima života, kriminal, licemjerstvo politike i političara, klasno izrabljivanje radnika, ali i nacionalnu kolonizaciju Hrvatske njenim guranjem u kapitalističke asocijacije kao posljedica restauracije kapitalizma u Hrvatskoj, ali i stvaranje svijesti da se sve to može prevladati samo unošenjem socijalističkih rješenje u proizvodni i društveni život. U tom smislu, potrebno je pokrenuti u rad tijela partije i izvršavanje do sada planiranih zadataka, a naročito dovršenje cjelovitog dokumenta o novom privrednom i političkom modelu razvoja Hrvatske i na toj platformi programa za prve parlamentarne izbore. Isto tako, nužno je jednim posebnim dokumentom ukazati na veoma prisutne reakcionarne i klerofašističke elemente u hrvatskom društvu koje se ispoljavaju u formi nacionalizma i antikomunizma i njihovu štetnost za modernizaciju i napredak hrvatskog društva u čemu vodeću ulogu ima vrh katoličke crkve u Hrvatskoj.

8.) O svojim nakanama za socijalizam u Hrvatskoj i šire u regiji, Europi i Svijetu, kao jedinom istinskom rješenje za sve prisutne probleme, obavijestiti sindikate, stranke i grupacije koje koliko-toliko naginju lijevo, savez antifašističkih boraca Hrvatske, Udruženje Josip Broz Tito i druge, ukazati na nedopustivo lošu dosadašnju suradnju, razlike u pogledima na društvena kretanja i doći do mogućeg koncenzusa u zajedničkom djelovanju.

       9.) Za sprovođenje ovih zadataka obavezuju se sva tijela partije, a naročito Predsjedništvo i

      članovi Glavnog odbora, i članovi SRP-a ponaosob, a prema zaduženjima koja čine sastavni

      dio ovih Zaključaka.

Ovi Zaključci su usvojeni na 3. sjednici Glavnog odbora SRP-a 29.12.2009. godine, poslije iscrpne diskusije. Većina članova GO je dobila prijedlog ovih zaključaka uz poziv za 3. sjednicu, a ostali na samoj sjednici.

Članovima koji nisu bili prisutni ovoj sjednici Zaključke dostaviti uz zapisnik.

U Zagrebu, 29. prosinca 2009.                             Predsjedavajući 3.sjednice GO SRP-a

                                                                                                        Dmitar Saša

Reagiranje: Države i korporacije

Petak, 29. siječanj 2010., HTV Prvi program: Lica nacije

Voditelj: izvjesni Bilić, hrvatski kvazidomoljub, bivši stipendist Titovog fonda. Po navici jaše na antikomunizmu

Gosti: izvjesni akademik Balenović i mr. Mršić, jedan od mnogobrojnih vrhunskih stručnjaka kojim propala hrvatska država obiluje

Ispranost mozgova, ili naprosto oportunizam i lijenost, kao da nemaju granica u ovom zasluženo napaćenom društvu. I voditelj i gosti se komforno kreću u vrlo uskom području poluspoznaja, strahova, fiksacija i frustracija bez ikakve zelje da pokušaju razumjeti cjelovitu sliku suvremenog svijeta. Zajednička im je mantra da se kapitalizam pokazao superiornim socijalizmu. Da podsjetim, po rečenoj gospodi kapitalizam je sustav tržišne ekonomije, nemiješanja države, slobode pojedinca i kapitala itd. Socijalizam je pak sustav u kome država diktira sve. Od ekonomije do položaja pojedinca u društvu. Treba samo napomenuti da pod pojedincem rečena gospoda podrazumijevaju sebe, tj. seljake kojima je socijalistička država omogućila da iz opanaka uskoče u bečke cipele i koja, avaj, želi to omogućiti i drugim seljacima. Tome su se oni prije dvadeset godina odlučno suprotstavili te srušili nedemokratski socijalizam.

Rečena gospoda, negdje duboko u svojim nespokojnim utrobama, razumiju da bi u pravom kapitalizmu ostali tamo gdje i pripadaju, u opancima, i da bi im se to s daljom ekspanzijom kapitalizma to sve jednako moglo dogoditi. Otuda strahovi. I otuda kataklizmička proročanstva.

Akademik Balenović, primjera radi, svoje temeljito nepoznavanje funkcioniranja suvremenog svijeta pokazuje kroz naklapanje o hrvatskom vanjskom dugu od 43 milijarde eura. Točno je da hrvatski građani troše nezarađeno, no konstatacija da isti troše tuđi kapital je vise nego netočna i naivna. Naime, novci koje banke šakom i kapom dijele kroz bankovne kredite nisu ničiji kapital kako to tvrdi smušeni akademik. Oni koji posjeduju te novce ne bi znali što bi s njime da se ne plasira kroz kredite. To je inflatorni novac kreiran, prvenstveno na Zapadu, kroz preskupe i višestruko precijenjene proizvode i usluge i koje i dalje egzistiraju u inflatornim cijenama proizvoda i usluga, te tako i dalje generiraju rast kreditne zaduženosti diljem svijeta. Dakle, to je novac kreiran, svjesno i umjetno, da bi se njime podredili pojedinci i narodi.

Mr. Mršić je još beznadežniji slučaj. On govori o kraju dominacije korporacija i nastupanju, po prvi put u povijesti kapitalizma, države. Država koja upravlja korporacijama ili im u najboljem slučaju određuje prostor djelovanja. Ta se mantra dosta ponavlja i po zapadnim medijima, pa to sve vise sliči na jeftinu propagandu. Kozmetičko limitiranje plaća i bonusa za top menadžment je samo utješna priča za javnost. Prava stvarnost se može iščitati iz odluke američkih vlasti da se korporacijama omogući financiranje predsjedničkih i inih kampanja, ili iz činjenice da prave deflacije, vračanja cijena proizvoda i usluga u realne, tržišne okvire, nema. Magistar iznosi primjer krize iz 1929. godine koja je razriješena tek Drugim svjetskim ratom. Ako se iz razmatranja izuzmu korijeni te krize, onda bi ta teza mogla biti i djelomično točnom. No, to se rješenje krize može shvatiti i kao proces u kome su mnoga društva svojim radom i krvlju platila promašaje neodgovornih i glupavih elita. A kako se isti tip krize nastavljao ponavljati, može se zaključiti kako se ništa nije učinilo na uklanjanju samih korijena krize.

Izlazak iz krize 1969. godine naš vrli magistar pripisuje razvoju novih tehnologija što predstavlja potpuni nonsens. Taj je izlaz bio proveden generiranjem inflatornog novca, na isti način kako se to radi i danas, dok je tehnološka eksplozija sekundarni efekt tog procesa. I u tom su periodu krediti dijeljeni šakom i kapom. Zadužile su se i socijalističke i kapitalističke (nezapadne) zemlje, te tako završile u dužničkom ropstvu. I tu je promašaje zapadnog menadžmenta uklanjala država, dok su teret izlaska iz krize svojim znojem i krvlju platile zemlje trećeg i drugog svijeta.

I prije su se krize rješavale na sličan način. Američka je burza skrahirala i sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća. Izlazak iz krize je bio koliko jednostavan, toliko i neoriginalan. Prekršeni su ugovori s indijanskim plemenima, te im oduzeta zemlja bogata velikim nalazištima zlata. Problem je sadašnjih upravljačkih elita što više nema (nebranjenog) područja ekspanzije i pljačke.

I kad se podvuče crta ispod uloge države u dva politička i ekonomska sustava koja su dominirala kroz XX stoljeće, kapitalizma i socijalizma, onda je jasno da je država u kapitalizmu bila i ostala oruđe u rukama nekolicine, konkretno korporacija, kojim one postižu svoje ciljeve, dok je ista u socijalizmu služila (starala se) svakom svom građaninu. To su nehotično priznali i sami gosti emisije koji svako zalaganje za prava pojedinca označavaju ostacima starog sustava. Sustava čija se promašenost vrlo rječito očituje u likovima trojice učesnika emisije.

                                                                                                                (Azur,31.01.10.)

“Grad svojim djelatnicima nudi stanove u Sopnici”!?

Povodom objavljenog teksta pod naslovom „Grad svojim djelatnicima nudi stanove u Sopnici“ u Jutarnjem listu, dana 30. prosinca 2009. osjetio sam potrebu da vam s aspekta običnog građanina grada Zagreba, s jedne strane, i kao predstavnika stranke Sosijalističke radničke partije Hrvatske – gradska četvrt Sesvete, s druge strane, ukažem na nedostatke navedene ideje u članku. Imajući u vidu da je gradnja stanova u Sopnici realizirana sredstvima gradskog proračuna grada Zagreba, smatram da nije pošteno i korektno da samo određeni zaposlenici Holdinga i zaposleni u gradskim tvrtkama imaju pravo kupnje stanova po povlaštenim uvjetima. Ukoliko svi građani grada Zagreba jednako ispunjavaju svoje dužnosti u smislu uplate poreza, prireza i drugih financijskih obaveza, utoliko bi i trebali imati jednaka prava. Stoga, predlažem sljedeće alternativno rješenje:

·       Prije svega, da grad Zagreb ponudi svim građanima kupnju stanova pod jednakim uvjetima.

·       Da svim građanima koji žive više od 10 godina u gradu Zagrebu omogući kupnju stana u vremenskom periodu od 20 godina.

·       Da grad Zagreb prodaje stanove bez posredništva banaka, odnosno sklapa ugovore direktno sa kupcima uz simboličnu kamatu od 1%.

·       Kao garancija otplate stana u cjelini, grad Zagreb zadržava vlasništvo stana do potpune otplate bez mogućnosti uknjižbe vlasništva kupca, odnosno otuđenja istog.

                  Socijalistička radnička partija Zagreba, Gradska četvrt Sesvete

                                                                     Jovo Kovačević

3. sjednica Glavnog odbora SRP-a

HRVATSKA VAPI ZA PROMJENAMA

Analizirajući rezultate prvog kruga predsjedničkih izbora, izjave i obećanja predsjedničkih kandidata, te razmišljanja i zaključke analitičara, Socijalistička radnička partija Hrvatske je na sjednici Glavnog odbora održanoj 29.12.2009. godine, zaključila:

- da se Republika Hrvatska sa sadašnjim modelom političke vlasti nalazi u dubokoj krizi i da su istrošeni
svi recepti parlamentarne višestranačke demokracije za pronalaženje putova daljeg ekonomskog i
društvenog razvoja. Jedino moguće rješenje je uspostava neposredne socijalističke samoupravne
demokracije.

- da su potpuno iscrpljeni modeli daljeg ekonomskog razvoja zemlje na osnovama kapitalističkog
načina proizvodnje, a posebno u raspolaganju sa viškom dobiti, što nameće prioritet izgradnje i uspostave
autentičnog koncepta privrednog razvoja sa najmanje 8 % godišnjeg rasta i osloncem na stvaralačku
energiju svih koji rade, njihovim učešćem u odlučivanju procesom i rezultatima rada

- Glavni odbor SRP-a je svjestan činjenice da nismo akciono i kadrovski spremni, u ovom trenutku, za te
visoke društveno-političke i ekonomske ciljeve, ali znamo da se širi i sazrijeva spoznaja i stvaraju snage
u svijetu rada, odgoja i obrazovanja, koje će pod našim vodstvom započeti temeljite promjene hrvatskog
društva. Zato pozivamo radnike, studente, znanstvenike ,prosvjetne radnike, zdravstvene radnike, sve
intelektualce, poljoprivrednike i sve druge građane da nam se priključe .

- Socijalistička radnička partija pokreće široku akciju programskih mjera, kadrovskog, akcionog i organizacijskog jačanja, kako bi bila sposobna odgovoriti potrebama nadolazećih promjena.

SRP djeluje preko foruma radnika, žena, studenata, umirovljenika, poljoprivrednika, poduzetnika,
antifašista i boraca NOR-a, foruma znanstvenih radnika i istraživača, foruma za ljudska prava i građansku
toleranciju, foruma nezaposlenih, kao i kroz klubove ekoloških socijalista, socijaldemokrata, kršćanskih
socijalista i komunista.

- Glavni odbor je prihvatio financijski plan za 2010. godinu u iznosu od 76.840,00 kn prihoda od u čemu su prihodi od članarine, dobrovoljnih priloga i donacija.

- Prihvaćena je informacija o prijemu SRP-a u Ligu antifašista jugoistočne Europe te planu izdavačke djelatnosti Zaklade August Cesarec.

-Na novogodišnjem druženju članova, simpatizera i gostiju SRP-a u Češkom domu bilo je nazočno 198 osoba iz Zagreba i cijele Hrvatske, koji su poruke Glavnog odbora odnijeli u svoje sredine .

Svim građanima Zagreba, Zagrebačke županije i cijele Hrvatske želimo SRETNU I BOLJU 2010. GODINU!

U Zagrebu 30.12.2009. godine                                                                                                    Stjepan Šafran

SVIM ČLANOVIMA SOCIJALISTIČKE RADNIČKE PARTIJE HRVATSKE
I SVIMA KOJI JE SIMPATIZIRAJU, MISLE O SOCIJALIZMU KAO HUMANOM
DRUŠTVU I MISLE LIJEVO MAKAR TO NE SMIJU POKAZATI,

ŽELIMO SRETNU I USPJEŠNU 2010. GODINU!

SRP Zagreb

Pavla Hatza 14 Zagreb Zagreb 12.12. 2009.

Priopćenje za javnost u povodu apela za promjenu naziva Trga maršala Tita:

Hrvatski antifašizam je neodvojiv od KPH i KPJ na čijem je čelu bio Josip Broz Tito

Dana 10.12.2009. god. članovi građanske inicijative «Krug za trg» četvrti put su izrazili svoje negodovanje na Trgu maršala Tita što Zagrebačka gradska vlast nije promjenila ime trga maršala Tita optužujući Tita da komunistički zločini nisu antifašizam, te da je organizirao i nadgledao masovne likvidacije; a da bi obilježba socijalizma danas trebala postojati samo u muzejima kao opomena novim generacijama.? !

Skup je popraćen i HTV –om i sredstvima javnog informiranja,a na skupu su bili i Zdravko Tomac i Pero Kovačević te od 150 do 200 osoba pretežno iz Hercegovine i Dalmacije.

Skup je obilježen uvredljivim transparentima s domobranskim i ustaškim obilježjima što upućuje na ozbiljnu zabrinutost, jer ako postojeća vlast to ne spriječava;znači da to odobrava.

Nebi smjeli zaboraviti povjesno razdoblje 1941. do 1945. godine, kao ni razdoblje do 1990. godine.U prvom razdoblju je okupirana Jugoslavija, a na ovim prostorima instalirana Nezavisna država Hrvatska od koje su oduzeti svi otoci izuzev Brača i Hvara i priobalje od Zadra do Splita do Splita i pripojeni Italiji, a dio Međimurja i Slavonije do Drave dato Mađarskoj.

Ta Nezavisna država Hrvatska se pridružila trojnom paktu i postala fašistička, a svojom vojskom (ustašama i domobranima) vršila četiri godine genocid nad Srbima, Židovima i Romima,ne štedeći i Hrvatski živalj. Ista se zadržala pri okončanju drugog svjetskog rata dulje od fašističke Njemačke.

Da nije bilo partizanskog oslobodilačkog pokreta na čelu sa komunističkim partijom i Titom nebi bilo današnje Republike Hrvatske, a Zagreb bi doživio sudbinu Drezdena.Tim oslobodilačkim pokretom vraćena su sva anektirana područja i pripojena Istra koja nikad u ranijoj povjesti nije bila u sastavu Hrvatske. Hrvatska je kao država,prvi put nakon ranog srednjeg vijeka, stvorena u antifašističkoj borbi u drugom svjetskom ratu.

U tom oslobodilačkom ratu neodvojivi su antifašizam, Tito i komunisti jer su Tito i tadašnja Komunistička partija vodili tu narodno oslobodilačku borbu.

U tom ratu koji je sam po sebi zločin kao i svaki rat; vjerojatno je bilo i sa strane partizana zločina, no za razliku od ustaško–domobranskih čija je svaka žrtva zločin. Ako se u proteklom komunističkom i socijalističkom sistemu to nije učinilo; u ovih 20 godina moralo se to učiniti: imenovati punim imenom i prezimenom svaka žrtva i egzekutor. Očito se to ne želi jer bi broj žrtava bio bitno manji od broja sa kojim se u javnosti manipulira sa ciljem da se umanji narodno oslobodilačka borba i izbrišu zločini Nezavisne države.

U razdoblju od 1945. godine do 1975. godine (samo 30 godina!) ti antifašisti na čelu sa Titom i partijom od razorene zaostale agrarne zemlje stvorili su moćnu industrijsku zemlju koja je dosegla srednje razvijene evropske zemlje. Stvorena je jedna od najuglednijih zemalja svijeta.

U vrijeme predaje vlasti 1990. godine Slovenija je bila prva, a Hrvatska treća zemlja po razvoju u svijetu. Ostavljeno je 860.452 izgrađenih stanova, nacionalni proizvod po stanovniku 6700 $;prosječan broj zaposlenih 1,618.204 radnika; nezaposlenih je bilo 139.878 radnika ili 7,96 %. Od 1945. do 1989. godine prosječan rast industrijske proizvodnje bio je 6,2 %, a ukupne privrede 4,4 %.

U ovoj zemlji od promjene sistema (1990 god.) sustavno se napada i osuđuje bivši sistem i njegove vođe, s očitim ciljem zatiranja svega pozitivnog što je isti proizveo. Taj sistem je osim političke slobode dao sve ostale vidove slobode narodu, bitno veće nego ih danas ima. Za to najveće zasluge ima Tito, čovjek koji je obilježio epohu 20 stoljeća. Stoga dirati u trg s njegovim imenom mogu samo oni koji ne znaju njegovu veličinu i njegove zasluge za Hrvatsku ili oni kojima nikad dosta popularnosti u javnosti poput Zdravka Tomca i Pere Kovačevića koji najmanje imaju na to pravo. Zar su zaboravili da je prvi bio ideolog te napadane Partije, a drugi visoko kotirao u državnoj službi onoga sistema.

                                                                                                                                                                                                SRP Zagreb

dilema....Je li to slučajno?

Danas, 25.11.2002. u poslijepodnevnim satima na HRT1 odvijala se emisija "Ekumena" ili sl. u kojoj je predstavnik (i predsjednik) komisije Iustitia et pax Hrvatske (g. Košić?) komentirao holokaust u kojem je ubijeno oko 6 miliona Židova izrazom:"to je uistinu nesreća", dok je istovremeno ubistvo nekoliko tisuća vojnika okupatora i njegovih suradnika, vinovnika strašnih zločina u četverogodišnjem ratu, nazvao "zločinom". Ne pokušavajući opravdavati ili braniti vinovnike tih ubistava bez suđenja, postavljam si pitanje da li je to lapsus ili slijed dosadašnjeg stava crkvenih predstavnika koji negiraju čak i vlastita izdanja i članke u listovima tiskanim u Hrvatskoj od 1941.-1945. koji se nalaze u arhivama ne samo naše Nacionalne knjižnice. Čini mi se da se ništa nije promijenilo u njihovom stavu u proteklih 65 godina.                                              (Hrvat dux,25.11.2009.)

Reagiranja           SVETI USTAŠKI POKRET I POGANI ANTIFAŠIZAM

- Ivan Plješa

Malo koga u današnjoj Hrvatskoj smije ostavljati ravnodušnim povijesna istina da je ustaški pokret čedo tamnih vilajeta Kaptola, tim više što to vrh katoličke crkve, osokoljen prostorom koga je političkim promjenama devedesetih dobio, djelatno potvrđuje u gotovo svim tobože vjerskim, a sadržajno imanentno političkim istupima. Na tom tragu je svakako i Bozanićev teatralni nastup u Jasenovcu.

Za razliku od dobrog dijela političke i šire javnosti koja sa crkvom oportunira kao nekakvom moralnom vertikalom, i ne prepoznaje to njeno kleroustaško stajalište, mi vrh katoličke crkve vidimo kao samo jedan od inih struktura grijeha poprilično udaljene od svog kršćanskog poslanja, pa njihovo iskazivanje pijeteta prema Jasenovačkim žrtvama, ne smatramo relevantnim. Posve nam je jasno da Kaptol ne može iskreno suditi zlodjelima koja su produkt njegovog kleronacionalističkog duha. Umjesto kršćanskog pijeteta prema Jasenovačkim žrtvama, Bozanić je došao u Jasenovac, prije svega, da sudi komunistima, partizanima i Titu, dakle antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi, a ustaše je prigodom te osude naprosto morao izbaciti iz usta u koja mu ih javnost i povijest trajno nabija.

Pošto Kaptolu očigledno osuda ustaških zlodjela teško pada, slamku spasa traži u paralelama tobožnjih zločina i drugih, u ovom slučaju partizana. Kad već javno ne smije braniti ustaše, važno je barem blatiti partizane. Po njihovom uvjerenju, ustaški pokret samo je stjecajem nesretnih povijesnih okolnosti počinio zločine, ali nije zločinački po svom karakteru. (A kako bi i bio zločinački kada je rađen na Kaptolu.) Zločinački, po svom karakteru, je komunizam, pa je to nužno i antifašizam jer su ga inspirirali i vodili komunisti. Kao krunsko svjedočanstvo tog zločina, mitologiziran je Blajburg, nažalost sa dosta uspjeha. Providnost katoličke crkve u Hrvata nam skrušeno sugerira da je 50 milijuna ljudi u drugom svjetskom ratu, kako oni na frontovima, tako i oni u spaljenim selima i bombardiranim gradovima, poginulo po pravilima ženevskih konvencija, a zločin su počinili samo komunisti na Blajburgu. Ali, prava je istina da je od svih groznih bitaka i ljudskih stradanja drugog svjetskog rata, u pamćenju našoj svetoj crkvi ostao samo Blajburg jer je na Blajburgu definitivno i nepovratno slomljena kičma njenog čeda, ustaškog pokreta, ali i nacifašističkog pokreta u cjelini, i ostala je žal što nije likvidiran komunizam, protiv koga je fašizam i bio uperen. Posrijedi nije pijetet prema žrtvama, nego žal za porazom. Evo još dokaza. Kaptol je jedina živa institucija hrvatskog društva koja NOB nikada nije prihvatila kao oslobođenje i pobjedu, nego kao poraz, pa i okupaciju. U svojoj slijepoj mržnji prema komunizmu, ona nikada nije shvatila da je NOB prije svega pobjeda naroda, bez obzira na veliku ulogu komunista koju su u njoj imali. Osim toga, pored Adolfa Hitlera osobno, Titovu glavu osobno traži samo Bozanić (u Jasenovcu), što po sebi potvrđuje krug njihovog pripadanja. I tu je bit problema na kojeg želimo ponovno ukazati hrvatskoj javnosti. Duh ustaštva permanentno živi u vrhu katoličke crkve i to više nije problem partizana i komunista, već je to civilizacijski problem i problem cjelokupnog hrvatskog naroda i drugih naroda koji u Hrvatskoj žive, ali i šire. Riječ je o svojevrsnom oštrenju noževa za neke nove progone, neka nova klanja i neke nove prelate logornike. Civilizacijski problem je i njihov bjesomučni antikomunizam s kojim se crkva legitimira kao glogov kolac u srcu osuvremenjivanja i postmodernog razvoja hrvatskog društva, a time, u krajnjoj konzekvenci i opstanka hrvatskog naroda. Mi ne možemo i nećemo prema tome ostati ravnodušni. Kasta političkih rentijera i tajkuna na vlasti, na ponašanje crkve ne reagira jer je ona zaokupljena svojom pohlepom i pljačkom naroda i dobro im dođe svaki antikomunizam, pa makar i profašistički, da se narod ne daj bože ne dosjeti jadu i svoj izlaz iz sveopćeg propadanja i ponižavanja ne prepozna u socijalizmu i komunistima.

Kao takav, Kaptol nema legitimaciju da sudi o sukobljenim stranama u drugom svjetskom ratu jer crkva nije bila po strani, nego na krivoj strani i tamo je ostala. Povijest drugog svjetskog rata odavno je napisana, pa Bozanićev tobožnji vapaj za istinom, kada bi i bio iskren, kasni više od pola stoljeća, pa utoliko zvuči glupo i nenaučno. Ćak što više, on vrijeđa osjećaje naroda jer baca ljagu na njegovu najveću civilizacijsku tekovinu, antifašističku i socijalnu borbu koja ga je po prvi puta dovela do najdužeg mira i sveopćeg napretka u svojoj povijesti. Bozanić ponovno razgaljuje stare podjele i mržnje koje su u poslijeratnom preobražaju po sebi bile prepuštene prevladavanju i postepeno su nestajale iz našeg svakodnevnog života. Jednom riječju, on narodu pravi zlo što nikako ne može biti misija istine na koju se poziva.

Nije na takvoj crkvi ni to da skida sintagmu tobožnje genocidnosti hrvatskog naroda jer to je hrvatski narod sa komunistima na čelu već učinio svojom antifašističkom borbom, zajedno na srpskim i drugim narodima na ovim prostorima i svojom spremnošću da gradi zajedničku federativnu zajednicu. Ako bi tome htio i on doprinijeti, onda bi to moglo biti samo nedvosmislenom osudom ustaškog pokreta kao takvog i distanciranje od pozicije Vatikana i Kaptola u drugom svjetskom ratu, a nikako od antifašizma i povijesne zasluge komunista.

Crkva nema legitimacije ni da sudi totalitarizmu kao političkoj ili filozofskoj koncepciji jer proglašavanje sebe jedinim poslanikom istine, totalitarizam je najgore moguće vrste. Kod crkve ne može biti ni D od demokracije sve dok ne bude spremna shvatiti da mogu postojati i drugačiji pogledi na svijet od njenih i umjesto lova vještica, ne otvori dijalog sa filozofijom, prije svega onom materijalističkom, pa i marksističkom.

Van svake je pameti i pristojnosti, njeno izjednačavanje fašizma i komunizma. O komunizmu se danas može govoriti samo kao o filozofskom pojmu, kao dovršenom humanizmu, što se naravno na današnjem stupnju razvoja ne može uspostaviti, pa nigdje i nije uspostavljen. To znači da komunizam nije ni mogao pokazati svoj karakter koga bismo danas mogli hvaliti ili kuditi. Djelatno, o komunizmu se može govoriti samo kao o težnji, kao o političkom pokretu. Ali i u tom smislu, on je pozitivna akcija za ukidanje otuđenog klasnog i nehumanog društva, a fašizam gruba reakcija za njegovim očuvanjem, što znači da je riječ o borbi suprotnosti, a nikako o istosti. Teško je povjerovati da Bozanić to ne zna.

Kako to da Bozanić zna odvojiti poslanstvo crkve od grijeha svojih vjernika, a to isto ne zna primijeniti na komunizam i njegove vjernike. U Jasenovcu je eskulpirao crkvu od zločina nekih njenih dostojanstvenika, a tobožnje zločine pojedinih pripadnika komunističkog pokreta, ukrcao komunizmu. On oslobađa Stepinca, a uvaljuje Tita. Baš milostivo i pravedno, vrijedno divljenja za jednog božjeg svjedoka.

Jasno nam je da Bozanić ratuje protiv komunističkog pokreta, pa u toj funkciji izmišlja njegove grijehe. Jasno nam je dakle, da Bozanić ratuje protiv komunizma kao dovršenog humanizma, baš zato što je dovršeni humanizam negacija svakog dogmatizma i totalitarizma, uključujući i onoga crkvenoga na kome njene strukture grade svoju svjetovnu moć i privilegije. Njihov modus vivendi je status quo, a svaka promjena sotona. Njihove simpatije su stoga na strani reakcije, a ne akcije. Tako je povijesno i sociološki, kaptolski antikomunizam - uvijek prohibirani fašizam, odnosno ustaštvo, bez da se to eksplicitno prizna.

Na kraju neizostavno treba naglasiti da Bozanićev klerikalizam i antikomunizam nije samo relativizacija zločina prošlosti, već i onih koji su se dogodili u ratovima devedesetih, i onih od kojih narod i sada trpi, i događaju se u sadašnjosti. Naprotiv, on pogoduje onima koji su uspostavili nepravedan poredak devedesetih, opljačkali i dalje pljačkaju hrvatski narod. Bozanić je dakle u istoj fronti borbe u osiromašenju i ponižavanju naroda, zajedno sa tajkunima.

Ako je držanje vrha katoličke crkve u nečemu pozitivno, onda je to doprinos svijesti o potrebi organiziranja snažnije fronte borbe protiv klerofašizacije i konzervativizma u Hrvatskoj. To stranke centra i desnice koje artikuliraju interese nove instant buržoazije i manipuliraju povijesno izgubljenim slojevima, neće učiniti, kao što to nisu učinile u prošlosti dok se zlo nije dogodilo. To mogu biti samo lijeve i socijalističke snage koje su u Hrvatskoj još uvijek prigušene, a u koje svakako spada i Socijalistička Radnička Partija i to Bozaniću jasno dajemo do znanja. Tek je borba protiv klerofašizma i konzervativizma, borba za istinsku demokraciju i slobodu, uključujući i vjersku, čiji smo mi poklonici.

Reagiranje

CRKVA PROTIV DANA ANTIFAŠIZMA

Pojedinac, pa i kolektivitet ima pravo na zaborav i reminiscenciju, ali nema pravo ciljano i sa predumišljanjem, na nebulozan i degutantan način ignorirati činjenice i na taj način revidirati povjest.

Povod ovom reagiranju je izjava komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije, od 16. XI. o.g. čiji su fragmenti objavljeni u Glasu Istre slijedeći dan.

Tom izjavom biskupi osporavaju komunistima patriotizam, pa i antifašizam, jer se kako navode, «nisu oduprli osvajačima u travnju 1941. godine», nego tek 22. lipnja, danom napada na SSSR, čime su kako kažu «ustali u obranu jedne strane države,....». Komunisti su se do tad, kako ističu u izjavi «mirili s nacifašističkom okupacijom i režimom NDH i nisu pokazivali nikakvog antifašizma, ...».

E sad ono što je povjest zabilježila, a nije kasnije demantirano, bitno se razlikuje od ove konstrukcije. Komunisti su tada od monarhističke vlasti pred napad na Jugoslaviju tražili da budu mobilizirani, naoružani i uključeni u obranu zemlje, što je vlast glatko odbila. Time su nehotice komunistima učinili uslugu, izostavljajući ih iz grupacije onih koji će doživjeti slom, kapitulaciju i deportaciju, koja je iza toga slijedila.

Suprotno biskupskim izjavama, ali i činjenicama koje su neosporno poznate i njima, CK KPJ je 10. travnja 1941. godine formirao svoj Vojni komitet sa Titom na čelu, a 15. travnja uputio je proglas narodima Jugoslavije, u kojem je objavio, «da će KPJ, bez obzira na sudbinu Kraljevine Jugoslavije i njene vojske, nastaviti borbu do konačne pobjede, ....».

Period nakon kapitulacije komunisti su iskoristili za pripreme za obranu zemlje u uvjetima organiziranog ilegalnog rada, prikupljano je oružje, mobilizirano je ljudstvo, iskorišten je dio vojno osposobljenog kadra, koji je prišao pokretu, a od neprocijenjive vrijednosti bili su preživjeli dobrovoljci, povratnici s ratnim iskustvom iz španjolskog građanskog rata. Nakon 22 lipnja 1941. godine i napada na SSSR te su pripreme ubrzane, u skladu sa promijenjenim uvjetima. Pa nije točno da je ustanak, kako kažu biskupi u Hrvatskoj počeo 22. lipnja, jer je odluku o pokretanju oružanog ustanka protiv naci-fašističkog okupatora i njegovih domaćih pomagača, donio Politbiro CK KPJ na svojoj sjednici 4. srpnja 1941. godine, pod predsjedavanjem Josipa Broza Tita. Taj je datum nakon oslobođenja obilježavan, kao Dan borca. Uspješan i sinhronizirani početak ustanka i pobjeda u ratu koja je uslijedila zorno govore ne o «mirenju sa nacifašističkom okupacijom», nego o ozbiljnosti i temeljitosti u pripremi i vođenju oružanog otpora okupatoru, što je komuniste, iako nisu bili najbrojniji subjekt u društvu, uvrstilo u onaj najučinkovitiji.

Službeno je ustanak u Hrvatskoj započeo 27. srpnja 1941. godine i to je obilježavano kao Dan ustanka. Nakon secesije 90-ih, nova je vlast, sa Tuđmanom na čelu, taj dio povjesti revidirala i proglasila 22. lipnja danom «antifašističke» borbe. Dva su razloga jednako važna, po mojem uvjerenju, zašto je tako postupljeno. Jedan je činjenica, da su u akciji 27. srpnja učestvovali domicilni građani srpske nacionalnosti, a napadnute su bile ustaške snage, što je za Tuđmana i novu vlast bilo «neprobavljivo» i drugi, što je trebalo izmisliti datum, koji bi prethodio 4. srpnju čime bi hrvatski komunisti bili izuzeti iz organiziranog integralnog dijela KPJ i dodijeljena im uloga «slobodnih strijelaca». 22. lipanj nemože predstavljat niti ustanak, niti antifašističku borbu, jer toga dana nikakve borbe nije ni bilo. Grupa komunista iz Siska, je toga dana otišla u šumu i formirala odred, nakon što su bili provaljeni, kako bi spasili svoje živote i organizaciju, to je bila racionalna i opravdana odluka i najbolje što su u tom trenutku mogli učiniti, pa tako treba to i vrednovati. Sam Josip Boljkovac, svjedok tog vremena, nedavno je u TV emisiji Nedeljom u 2, izrekom spomenuo, kako je taj odred nakon devetnaest dana rasformiran. Prihvatanjem «kukavičjeg jaja», koje im je podmetnuto, antifašisti su pokazali da nisu imuni na oportunizam i sami sebi učinili medvjeđu uslugu, pa se eto doveli i u situaciju da im biskupi dijele packe.

Točno je da je stanovništvo okupiranih područja nakon I sv. rata prvo imalo «bliski susret» sa fašizmom i iz toga razvilo i autentično antifašističko iskustvo dvadeset godina prije ostalih naroda u tadašnjoj državi. Ali to se nemože pripisati samo Hrvatima, iz jednostavnog razloga što ta okupirana područja nisu pripadala niti bila nastanjena samo Hrvatima. Zmago Jelinčić, je lanjske godine ne bez ponosa istaknuo u jednoj slovenskoj TV emisiji, kako je njegov stric bio «prvi antifašista» Slovenije, kao pripadnik organizacije TIGR. Biskupi pak vide istarske hrvate, kao «prve u Evropi koji su se oduprli talijanskom fašizmu». Da nebi štopericom mjerili tko je bio «prvi» antifašist, ili apotekarskom vagom mjerili tko je bio «najveći» antifašist, istina će biti zadovoljena, ako kažemo da je najveći otpor fašizmu na okupiranim područjima pružen od strane pripadnika novonastale Komunističke Partije Italije, u kojoj su rame uz rame djelovali: Talijani, Hrvati, Slovenci, ali i pripadnici ostalih narodnosti, koji su se tu našli nakon raspada K und K monarhije. Ne zanemarujem ni otpor fašizmu, koji je dolazio od strane istarskih Narodnjaka, ali je i on bio u znatnom dijelu prožet klasnim motivacijom.

Začuđuje izrazito naivna tendencija, kad biskupi govore o Proštinskoj buni i Labinskoj republici, pripisujući im socijalnu i nacionalnu motivaciju. Teško je prihvatiti da biskupi neznaju da se radilo o pokretu političkog, ekonomskog i revolucionarnoga karaktera, s izrazito klasnom motivacijom. Što je i razumljivo, znajući da je upravo rudarstvo grana s izrazito prisutnom migracijom radnika. Utvrđeno je da je među više od 2000 učesnika pobune labinskih rudara, bilo pripadnika barem sedam različitih nacionalnosti, a dvojica poginulih rudara u sukobu sa vojskom: Maksimilijan Ortner i Adalbert Sikura, također nisu bili Hrvati. U optužnici podignutoj protiv učesnika rudarske pobune pred okružnim sudom u Puli, također ni traga o nacionalnoj motivaciji, pobunjenih rudara. Ali je zato naznačeno da su vlasti štrajk tretirale kao «uspostavu Sovjetskog režima».

Iz analiza svijedoka i raspoložive dokumentacije nema potvrde, da je Labinska republika proglašena niti formalno organizirana zbog državotvorne ili nacionalne motivacije. U crvenoj federaciji koju je vodila komunistička partija bilo je učlanjeno 850 rudara, a u štampi se pokret nazivao: LA REPUBBLICA ROSSA, SAN MARINO COMUNISTA ili COMUNE PARIGINA ISTRIANA.

Tako se upravo na zazivanju labinske pobune rudara, biskupima bježeći i zazirući od komunista desio malo žešći bumerang, ali raduje što prihvaćaju i cijene taj događaj.

Oksimoron, da je «totalitarni komunizam bio brat blizanac rasističkom nacizmu», odnosno izjednačavanje komunizma i nacizma, je bespredmetno komentirati ili analizirati.Veće zanimanje pobuđuju pokušaji uspoređivanja komunizma i izvornog kršćanstva, koji kreću iz crkvenih krugova, doduše ne crkve u hrvata, ali i od predstavnika te crkve, počinju dopirati signali, o neodrživosti vrijednostnog sistema, koji se bazira na profitu i neograničenoj eksploataciji čovjeka, koja narušava dostojanstvo i ograničava ljudsku slobodu.

              U Puli 23. XI 2009. Kapuralin Vladimir

Iz unutarstranačkog života:

U subotu 19. rujna 2009. održana je druga sjednica Glavnog odbora SRP-a na kojoj je ukazano na vrlo ozbiljnu ekonomsku krizu u Hrvatskoj i loše vođenje unutarnje i vanjske politike aktualne Vlade, a posebno na poduzete mjere za prevladavanje financijskih i ekonomskih problema, po kojima je najsiromašniji dio hrvatskog društva najviše opterećen. Istaknuto je da se samo promjenom sustava društveno-ekonomskih odnosa mogu stvoriti uvjeti za napredak Hrvatske.

Težište rasprave je bilo na mjerama i aktivnostima za organizacijsko i akcijsko djelovanje Socijalističke partije Hrvatske u sadašnjem ekonomskom i političkom trenutku Hrvatske.

Pripremio: Stjepan Šafran

EKOSOCIJALIZAM - EKOSOCIJALISTIČKA ETIKA

Izvodi iz članka prof. Dr. Michaela Lowy, Novi Plamen broj 12

"Što je to ekosocijalizam? To je pravac promišljanja koji je shvatio da su logika kapitalističkog tršišta i logika profita, kao i ona tehnobirokratskog autoritarizma bivših "narodnih demokracija", inkompatibilne sa očuvanjem okoline

Jasno, važno je da pojedinac bude odgojen sa sviješću o poštovanju okoline i da odbija rasipanje, ali istinski mehanizam se nalazi na drugom mjestu: on leži u promjeni društvenih i ekonomskih struktura kapitalizma i u ostvarenju nove paradigme proizvodnje i raspodjele, zasnovane, kao što smo prije vidjeli, na vođenju računa o društvenim potrebama, naravno u vitalnoj potrebi življenja u prirodnoj sredini. To je promjena koja zahtijeva društvene čimbenike, društvene pokrete, ekološke organizacije, političke stranke; tu nisu dovoljni samo pojedinci dobre

volje "

SRP Hrvatske ima Klub ekosocijalista, pridružite nam se u očuvanju čovjekove prirodne sredine. Voditelj kluba je Milorad Bogdanović iz Vrhovina.- tel- fax 01/4835 340.

Pripremio: Stjepan Šafran

PA DOBRO, ŠTO JE ONDA, POBOGU, TAJ SOCIJALIZAM?

Prenosimo iz " Novog Plamena" broj 12., autora Filipa Ercega

"Socijalizam se, recimo to ovako, može svesti na jednostavnu formulu: STAN- POSAO-OBRAZOVANJE - ZDRAVSTVO - MIROVINA.

Socijalizam je sistem u kojem je nezamislivo da jedni spavaju ispod mosta u kartonskim kutijama, dok

drugi žive u palačama na pitoresknim brežuljcima. Kad kažemo stan, mislimo na društvene stanove koji

se izgrađuju iz "Fonda solidarnosti"( a propos, "solidarnost" treba da bude u socijalizmu jedna od

najvećih vrednota), jer svi imaju pravo na krov nad glavom.

Kad kažemo posao, mislimo na tzv. punu zaposlenost. Radnik nije roba da se sa njim trguje na tržištu.

Socijalizam stoga ne pozna "tržište rada", već samo socijalno regulirano tržište robe. Pravo na rad je

temeljno ljudsko pravo koje čovjeku nitko ne može oduzeti, a država je tu da osigura to pravo.Sigurnost

radnog mjesta i osigurani minimalni dohodak također su stvar države, a ne volje privatnog poslodavca ili

tržišnih zakona.

Sitnice koje život znače

No ništa se od toga ne može realizirati u okvirima privatnog vlasništva. Socijalizam je, slijedom toga,

sustav u kojem prevladava društveno vlasništvo, sustav u kojem je zaposlenik subjekt upravljanja i

odlučivanja, a ne objekt eksploatacije. Socijalizam je sustav u kojem se zbog tehnološkog napretka ide na

smanjenje radnog tjedna, umjesto što se pod firmom "fleksibilizacije rada" ide na produženje radnog

vremena. Socijalizam je društvo u kojem se ne mora boriti za neradnu nedjelju, jer je normalno da se

vikendom ne radi.

Socijalizam znači besplatno obrazovanje od najnižeg do najvišeg stupnja, a besplatno ne znači da ništa

ne košta, već da je (su)financirano iz državnog proračuna. Socijalizam je društvo u kojem se mogu

školovati i djeca bez roditelja, a ne samo djeca bogatih roditelja.

Socijalizam je društvo u kojem zdravlje nije privilegija bogatih, a bolest kazna za siromašne, već društvo u

kojem je zdravstvo javno i svima dostupno.

Socijalizam je društvo u kojem se ne ide s posla u grob, već u zasluženu mirovinu od koje se može

dostojanstveno živjeti. Socijalizam nije društvo u kojem u kojem je navodno produženje životnog vijeka

izgovor za produženje dobne granice za odlazak u mirovinu, već društvo u kojem je demografska

eksplozija u proteklih pola stoljeća povod za smanjenje te dobne granice, a čime se oslobađaju i radna

mjesta za mlađe generacije...

Eto, to je socijalizam u kratkim crtama.

Socijalizam je društvo u kojem se živi od rada, a ne od rente, društvo u kojem je rad jedini izvor

blagostanja, a ne burzovne špekulacije ili igre na sreću.

Socijalizam je društvo u kojem su voda, šume, more, otoci, rude, ili na primjer, željeznice, javna dobra, a

ne dobra koja se daju u privatne koncesije.

Socijalizam je, na kraju krajeva, društvo u kojem Novac nije jedina mjera svih vrijednosti, već Čovjek i

univerzalne ljudske vrijednosti :.poštenje, solidarnost, drugarstvo, ljubav, obitelj.... To je socijalizam, sve

ostalo je nadogradnja. Socijalizam je kao kad gradite kuću: bitno je postaviti temelje, potom dolaze

zidovi i krov. Ljudska prava, multietničko društvo, suživot, antifašizam i antimilitarizam (da ne

kažemo pacifizam), "održivi razvoj", sve je to socijalizam, ali sve to dolazi na kraju kao fasada, kao parket,

lamperija i stolarija. Socijalizam nisu Velike Ideje, već male stvari. Što zače Sloboda, Jednakost i Bratstvo,

nego: Stan, Posao i Mirovina Kad sve Velike Ideje ( koje često idu uz velike fraze i pustu demagogiju)

očistimo od njihove metafizičke ljušture, ostaju nam male stvari koje život znače."

Izabrao Stjepan Šafran

Socijalistička radnička partija Hrvatske se zalaže za postavljanje temelja socijalizma 21. stoljeća, lišenog zabluda iz prošlosti, ali uz uvažavanje svih pozitivnih iskustava koja su bila u funkciji ostvarivanja sustava u kome je Čovjek subjekt sveukupnih odnosa, a ne objekt eksploatacije. Zato podržavamo organizirane zahtjeve radničkih sindikata koji su iskazani i ovim zadnjim prosvjedima, zahtjeve studentskih Plenuma i Grad anske inicijative, zahtjeve seljaštva i opravdanu zabrinutost umirovljenika.

Da biste postali članom naše stranke skinite donju pristupnicu, isprintajte je i popunite, potpišite i pošaljite na adresu: Socijalistička partija Hrvatske, Pavla Hatza 14, 10000 Zagreb.



                                     Dobro došli!

Mi smo se pridružili, a vi?

01.08.2009 Predsjedništvo SRP Hrvatske održano u Samoboru, nakon proslave obljetnice KPH.

Tema su bila financijska pitanja, priprema sjednice Glavnog odbora s temom o jačanju SRP koja se sprema u IX mjesecu, analiza lokalnih izbora, usvajanje plana rada Predsjedništva, donošenje odluke o održavanju osnivačke skupštine Kluba komunista (do kraja IX mjeseca). Prisustvovao je i drug Milutin Baltić.

ANINDOL, 01.08.2009

OBILJEŽAVANJE 72-e GODIŠNJICE OSNIVANJA KPH

Drugarice i drugovi, dragi gosti i prijatelji

Čast mi je i zadovoljstvo pozdraviti vas na ovom svečanom obilježavanju 72-e godišnjice

održavanja osnivačkog kongresa KPH, održanog na ovom mijestu, kraj Anindola 1. i 2.

augusta 1937. godine.

Posebno sam ponosan činjenicom što je organizaciju obilježavanja preuzela SRP-a, kao idejni

i politički slijednik nekadašnje KP, a kasnije SK.

KPH je kao organizacioni subjekt osnovana na osnovu odluke donesene na IV zemaljskoj

konferenciji KPJ održanoj u Ljubljani 1934. godine, u sklopu potrebe za osnivanjem

nacionalnih KP unutar KPJ.

Razlozi za osnivanje KPH, kao zasebnog organizacionog subjekta bili su višestruki:

- Potreba efikasnije koordinacije između rastućeg broja organizacija na terenu.

- Kvalitetnog riješavanja nacionalnog pitanja u Jugoslaviji, za čije rješavanje buržoaski režim
nije imao predispozicije.

- Potreba konsolidacije partije u teškim uvjetima ilegalnog rada, u kojima se partija našla nakon Obznane iz 1920. godine, neposredno nakon osnivanja.

Tome treba dodati i unutrašnje trzavice u partiji, kao posljedice frakcijske borbe.

Na kongresu, kojemu je prisustvovalo 20-ak delegata, kao delegat CK KPJ nastupio je drug
Tito, pod pseudonimom Ivica i podnio referat.

Među ukupnim aktivnostima kongresa poseban značaj pripada proglasu, kojeg njegova klasno-socijalna originalnosti i univerzalna vrijednost i danas čini aktuelnim, citiram: «Između radničkih interesa i stvarnih interesa hrvatskog naroda nema i ne može biti nesuglasica, jer su radnici, kao dio svog naroda, krvno zainteresirani da narod bude slobodan, da mu bude osiguran razvitak, da se poštuje sve što je lijepo i napredno u njegovoj tradiciji i kulturi. Boreći se za te ideale, mi se borimo protiv nacionalne zagriženosti, jer

i znamo da su pravi napredak i sloboda Hrvatskog naroda osigurani samo u hrvatskoj slozi i

\ suradnji s ostalim narodima Jugoslavije.

Među zadacima koje je kongres postavio partijskim organizacijama, valja istaknuti: Potrebu čišćenja partije od frakcijskih elemenata. Učvrstiti i proširiti partiju organizaciono.

Izražena je i solidarnosr sa radničkom klasom i borbom Španjolskog naroda, sa kojima se rame uz rame borilo i oko 1750 Jugoslavenskih komunista, protiv fašističkih snaga generala Franka Na kraju je izabran i prvi CK KPH.

Tako konsolidirana partija, kao integralni dio KPJ, na čije čelo je te godine došao drug Tito, bila je u stanju procijeniti političke prilike, koje su vodile prema sv. ratu. I bila je jedina politička snaga u zemlji idejno osposobljena, pripremit i organizirat aktivan otpor neprijatelju i njegovim pomagačima, povesti narod u oslobodilačku borbu i socijalističku revoluciju i izvojevat pobjedu. Iako malobrojna, sa svega 12-estak hiljada članova, uspijela je uz sebe mobilizirat nekoliko stotina hiljada boraca, što zbog svojeg klasno-socijalnog, ali i moralnog određenja nije uspijelo mnogobrojnijim partijama građanske provenijencije. Te partije ne samo da se nisu suprotstavile nadolazećoj opasnosti, već su odbile i ponuđenu suradnju sa KPJ. Komunističkoj partiji je to uspijelo, zahvaljujući ne samo svojoj klasno-socijalnoj poziciji u društvu, već i zahvaljujući i visokom stupnju discipline i požrtvovanosti, kako u političkom radu, tako i u oružanoj borbi, u kojoj su mnogi dali, svoje živote.

U to ime pozivam vas da minutom šutnje odamo počast svim palim drugovima u revoluciji i preminulima nakon rata, ali i drugovima stradalima u predratnom razdoblju, poput braće Mije

i Slavka Oreški i Janka Mišića, koji su u neravnopravnoj borbi poginuli tu u blizini 27. srpnja

1929. godine, počast dajemo i svim njihovim suborcima.

Dragi prijatelji, danas kad se prisjećamo ovih časnih događaja, koji su obilježili epohu koja je

iza nas, kad smo došli da se poklonimo i njihovoj žrtvi, red je da rezimiramo rezultate

njihovog rada i da povučemo neke usporedbe, sa vremenom sadašnjim.

Rezultat političkog djelovanja partije i njena vodeća uloga u NOB-i i revoluciji i poslijeratnoj

izgradnji je:

- Pobjeda nad okupatorom i domaćim klerofašističkim snagama u ratu.

- Pripojenje oduzetih ili ustupljenih dijelova zemlje.

- Uvođenje samoupravnog socijalizma, kao jedinstveni primjer prirodne pozicije rada u društvu

i dostojanstva radnika, koji bi bili u stanju upravljat vlastitim sudbinama.

- Najintenzivniji period privrednog i kulturnog razvoja, dotada nezabilježen na ovim

prostorima.

- Najduži period mira, među pripadnicima razlićitih nacionalnih i konfesionalnih subjekata

na ovim prostorima.

- Najveći ugled, koji su narodi ovih krajeva postigli u međunarodnim relacijama.

- Sve je to postignuto, bez gubitka, ni jednog privrednog ili financijskog objekta i ni jednog

pedlja nacionalnog tla. Socijalizam štiti nacionalni interes.

Globalni geopolitički tektonski poremećaji 90-ih nisu zaobišli ni nas, a posao im je između

ostalog olakšalo i odklon SK od svoje povijesno klasne misije, kada je došlo do većeg stupnja

razumijevanja i suradnje između pripadnika partije i nacionalista unutar pojedinih nacionalnih

korpusa, nego između pripadnika partije različitih nacionalnih korpusa.

Rezultat je svima poznat jednostrana secesija Slovenije i Hrvatske, koju su prema domino

efektu slijedile i ostale republike. Rasplamsavanje međuetničkog i konfesionalnog oružanog

sukoba sa elementima građanskog rata, pobjeda retrogradnih klerofašističkih krugova,

ukidanje socijalističkog društveno-političkog uređenja, ukidanje radničkog samoupravljanja i

predaja kompletnih privrednih, financijskih i ljudskih resursa na milost i nemilost, stranim i

novoinstaliranim domaćim kapitalistima.

Izvršena je revizija povijesti, te se po principu zamjene teza napadaju i omalovažavaju

najznačajniji događaji i njihovi nosioci, pa i sam Tito. U tu prljavu rabotu uključeni su i ljudi,

koji su po vokaciji povjesničari. Pa nije li i dr. Mengele bio liječnik po profesiji, ali on nije

zadužio medicinsku znanost, već ju je osramotio, a to čine i povjesničari, koji falsificiraju,

događaje i učesnike najslavnijeg dijela naše povijesti.

Tako smo se mi slijednici naših prethodnika, kojih smo se danas došli ovamo prisjetiti, našli u

poziciji veoma sličnoj onoj u kojoj su se nalazili oni u svoje vrijeme. Hrvatska, ali i ostale

državice nastale na Jugoslavenskom prostoru nalaze se pred potpunim ekonomskim slomom i

gubitkom suvereniteta na dulji period. U to nas je dovela politika restauracije sprovođena od

stranaka građanskog tipa, pa je naivno i iluzorno očekivati da nas one mogu i izvući iz te

situacije, bez obzira radi li se o strankama pozicije ili opozicije, koje su umjetno podjeljene na

desnicu, koja to i je i ljevicu, koja to nije, jer one nisu spremne da se uhvate u koštac sa

vlasničkom strukturom. Odnosno nisu u stanju da otetu imovinu oduzmu i vrate onima koji su

je stvarali i kojima po toj osnovi pripada Isto tako s obzirom da se ne radi o financijskoj ili

ekonomskoj krizi, kako je tvorci nazivaju, već se radi o krizi sistema, nemože nam pomoć ni

vlada nacionalnog jedinstva, koju neki prizivaju. Hrvatskoj, a i ostalima može pomoći samo

vlada Socijalističkog jedinstva, što je potpuno u skladu sa saznanjem, da je budućnost

čovječanstva socijalizam ili barbarstvo. Danas smo bliže ovoj drugoj varijanti. Na narodu je

da odluči kojim će putem. Mi smo voljni da ga uputimo,.

U Anindolu 1. kolovoza 2009.,                                                             Kapuralin Vladimir

S bloga starog socijaliste

REPRIZA HRVATSKE DRAME

Sve je za misliti i razmisliti ovih dana, dok Hebrang-Seks –Jezerinac, iz hrvatske krajnje desnice, kroje razvojne etape pomno isplaniranog Cup d'Etata.

Prvi je korak vec uspjesno ostvaren prividnim maknucem Sanadera, dok se pomno cuva straznji ulaz za njegov povratak na scenu u nekom odredjenom dramskom cinu.

Drugi je iskorak takodjer usljedio bez vecih uznemirenja publike u Hebrangovom prisvajanju antifasistickog monopola od Hrvatske ljevice, u iskljucivoj namjeni za inostrane goste.

U iducem iskoraku je za vidjeti hoce li ta ista ljevica ostati i dalje dobar suradnik, kao sto se ranije vec pokazala blagoslovom Kocke, a zatim ispijanja kaleza zdravice za ponovni povratak HDZ-a na vlast.

Najme, vec se cuju glasovi koji naslucuju sudbinu Hrvatske ljevice skrivenu u nekoj misijoj rupi nakon sto je ostala razvlastena nad antifasizmom, sto je gospodju Jadranku ohrabrilo i za treci znacajan iskorak prema sljedecem cinu u pripremi policijskih snaga i daljnjem prociscavanju redova za njenu konacnu dramsku ulogu u nekom slijedecem cinu.

U napeti razvoj drame inteligentno je ugradjena neizvjesnost konacnog ishoda upravo glumacke uloge Hrvatske ljevice: odnosno u kojoj je mjeri ona usla u taj dramski libreto: dali kao konacan trkac za svojim antifasistickim dijelom, odnosno moguceg suvlasnistva u Velikeoj Koaliciji, ili ce se ipak znati izboriti za neku svoju zasebnu manju porciju tog jedinog drustveno energetskog vitamina kojim je lagodno drzala nos nad barskom povrsinom hrvatske demo(n)kracije.

www. severinomajkus.com/blog, 10.08., 0:34 h

Repriza Hrvatske drame (2)

Pomni razvoj Cup d'Etata upravo potvrdjuje podnevna vijest Hr. Radio 1, da se ranije zloslutno prociscavanje bivse nezavisne Faberove policije upravo planski odvija:

Smjenjen je Tihomir Kralj a na njegovo mjesto je dosao Bozo Barbaric.

Takodjer je smjenjen Boris Spudic celni covjek kriminalisticke policije, a njegovo mjesto posjeda Vitomir Bijelic.

Kao da jos preostaje trezveno sagledavanje osobne Mesiceve , Karamarkove i Simonuviceve uloge u svemu tome… dok Zemlja tiho vegetira pod uzarenim augustovskim suncem Starog kontinenta.

www.severinomajkus.com/blog, 10.08., 13,38 h

Kriza američkog kapitalizma

Korijeni hipotekarne krize u SAD sežu barem do 1996-e godine kad je Bill Clinton predložio zakon o ukidanju poreza na kapitalni profit na nekretnine. Dotadašnji porez je iznosio 20 %. Nakon usvojenja zakona špekulacije s nekretninama su postale vrlo unosnim. Ogromni novci su potekli u sektor nekretnina. Uz to su još otprije vlasnici nekretnina, za razliku od recimo Kanade, imali djelomične porezne olakšice na rate za kredite. Gradjani su krenuli u veliki shopping, a tržiste nabujalo.

Ključno pitanje (malte ne filozofsko, i na koje nema jednoznačnog odgovora) vezano uz tu odluku jest, zašto Clinton te iste olakšice nije dao industriji? Proizvodnji. I u nju usmjerio investicije. Jedan od mogućih odgovora jest da SAD više nije posjedovala sposobnost da proizvodi i jeftino i kvalitetno. Došli su na naplatu decenijama nakupljeni loši trendovi, visoka proračunska potrošnja, prvenstveno vojna izdvajanja koja su bila i jesu strahovito prenapuhana, eksponencijalan rast (srednjih) plaća pri linearnom povećanju proizvodnosti, netržišno subvencioniranje poljoprivrede i, što je najvažnije, negativna selekcija kadrova provedenu kroz visoku cijenu sveučilišnog školovanja. Posebnu su ulogu odigrala skupa privatna učilista. Taj strateški nedostatak se djelimično iskompenzirao uvozom kadrova iz vana. No, evidentno je da to nije dovoljno.

No, to nije bio kraj Clintonovim kopernikanskim obratima u ekonomiji. Ubrzo poslije skidanja poreza na kapitalnu dobit u nekretninama dozvoljava komercijalnim bankama bavljenje investicijskim ulaganjima. Opravdavalo se to velikim odljevom sredstava iz tih banaka, jer su sami gradjani (mnogi, ali ne svi) svoje novce usmjeravali u investicijske fondove. U svakom slučaju bila je to poprilično nelegalna odluka, jer su se ulozi mnogih štediša počeli koristiti za špekulacije mimo njihovog znanja.

George Bush nije ukinuo taj kontraverzni zakon koji je ugrožavao same temelje tržišta nekretnina a i šire. Zašto? Riječ ide da su republikanci jos ranije planirali progurati takav zakon, no Clinton ih je naprosto preduhitrio. Bush Jr i ekipa su jos više ubrzali proces kreditiranja siromašnijih slojeva američkog društva. To se može smatrati političkom odlukom (Greenspan), jer je bazirana na statistikama koje pokazivaju da su posjednici kuća skloniji da svoj glas na izborima daju republikancima nego demokratima. Balon je ubrzano rastao dok nije eksplodirao u jesen 2008 godine.

Jedno od objašnjenja tih, gotovo iracionalnih, postupaka američkih vlasti jest tržišni fundamentalizam uveden u američku ekonomiju za vremena Reagana. Nevidljiva ruka tržišta koje se samo regulira bez uplitanja države ili bilo kakve regulative. S druge strane stoji jedan detaljčić. Garancije, tj. vid osiguranja na debt obligations (hrvatski, obveznicama) su dosta previšavali dobit od istih. To znači da se bolje zaradjivalo na hipotekarnom bankrotstvu nego na njegovoj realizaciji. Samo je pitanje tko je imao pravo na te garancije. Strani investitori po svemu sudeći ne. Ruski oligarsi su u tom ringu izgubili preko 300 milijardi dolara. Isto ili više je izgubila ruska država. O drugima se samo može špekulirati. Pitanje je da li su i svi američki igrači bili jednako zaštićeni od bankrotstva. U pravnoj državi je nemoguće uvesti selektivnost zakona, mada u suvremenom SAD-u ni to nije isključeno.

U svakom slučaju velike preraspodjele novca su odigrale u SAD-u od Drugog svjetskog rata na ovamo. Osim spomenutih Busha Juniora, Clintona i Reagana, ključnu su ulogu odigrali i Nixon koji je s dolara skinuo zlatnu podlogu, dajući time znak za inflatorno tiskanje novaca, te Lindon Johnson koji je vojnom sektoru dao odriješene ruke usprkos ozbiljnim upozorenjima Eisenhowera na opasnosti koje iz toga mogu proizaći. Sadašnji predsjednik SAD-a Barak Obama pokušava zakrpati rupe kako zna i umije. Uvode se porezi kao da se radi o “socijalističkoj” državi. Jedan od novih, do sada u povijesti SAD nezabilježenih, poreza jest porez na kapitalnu dobit američkih kompanija koje posluju u inozemstvu. Tj one dobiti ostvarene izvan granica SAD-a. Bit ovog oporezivanja se sastoji u činjenici da su te kompanije, skupa s bankarskim sustavom, veliki tiskači novaca. Cijene njihovih roba i usluga i u SAD-u i vani su višestruko preuveličane. I umjesto da se u skladu s kapitalističkim i slobodnotržišnim principima poradi na vraćanju cijena njihovih roba i usluga na ekonomski opravdan nivo, njih se oporezuje. Što to znači? To znači da američka država nema ništa protiv takvog netržišnog, banditskog, poslovanja. Država samo želi svoj dio kolača da bi njime pokrpala proračunske rupe i kupila socijalni mir. Oporezivanjem se postiže rasterećenje američkog društva od profitnog pritiska, ili bolje rečeno gramzivosti rečenih kompanija, dok bi taj pritisak, odnosno grabljenje tudjeg novca, u zemljama u kojima posluju navedene kompanije ostao isti. Ili bi se, što je vjerojatnije, jos više povećao.

Era suludog tiskanja novca se odrazila u povećanom životnom standardu diljem svijeta, a posebica zapadnim zemljama. Kako je inflatorni balon pukao, došlo je do straha, kod banaka i gradjana, od gubitka stečenog. Banke u SAD-u su dobile stotine milijardi dolara od američke vlade, čime je, izmedju ostalog, sačuvana gotovinska štednja gradjana. Novce koje su gradjani uložili u razne investicijske fondove gradjani će, pema riječima Obame, sačuvati. Ali samo 15 do 40 posto od njihove nominalne vrijednosti. Indirektno se time priznaje obim tiskanja novca. Višestruko veći od pokrića u zlatu ili proizvodnji. Ti višestruko precijenjeni novci su putem kredita plasirani i u druge zemlje svijeta. Jasno je da će one pri vraćanju kredita plaćati njihov puni iznos. Ili će im dio duga biti “oprošten” u zamjenu za odgovarajuće političke i druge ustupke.

                                                                                                                                         (Azur,01.08.2009.)

ZANIMLJIVO I POUČNO!

Nafta i zaduživanje

Svi proračuni u ovom članku su napravljeni na način da je greška moguća samo u jednom pravcu, umanjenog profita naftnih kompanija. Izuzetno je teško doći do pouzdanih informacija o troškovima naftnih kompanija, pa su neka ekstrapoliranja bila nužna. Ekstrapoliranja su svejedno bazirana na pouzdanim informacijama vezanim uz poslovanje pojedinih grana naftne industrije. Sama matematika suvremene naftne industrije to omogućuje, jer greška od 10 do 15 %, pa i više, nimalo ne mijenja sliku.

Još je teže doći do stvarnih podataka o ukupnim porezima i trošarinama, no oni se mogu približno izračunati ako se upoređuju cijene istih naftnih proizvoda po različitim zemljama.

Sve cijene naftnih proizvoda korištene u izračunima datiraju s početka svibnja 2009. g.

Jedna veća naftna kompanija

Naftna kompanija koja opskrbljuje Evropu s 5 % njenih potreba za naftom proizvodi 680 milijuna barela konvencionalne nafte na godinu. To je kvalitetna , laka nafta, gustoće do 830 g/l. Službena cijena proizvodnje nafte u toj kompaniji je 8 (osam) dolara za barel. U tih osam dolara ulaze svi troškovi. Istraživanje, izgradnja infrastrukture, izgradnja postrojenja, bušenje i kompletiranje bušotina, transport (naftovodi) i plaće. Treba napomenuti da je stvarna cijena proizvodnje nafte u stvari 2 (dva) dolara za barel, pa i manje. To se lako može izračunati iz troškova izgradnje i eksploatacije novih (Greenfield) naftnih polja. Razlika od šest dolara je nastala iz dva razloga. Prvi je oporezivanje profita. Do početka 2009. godine država u kojoj kompanija operira je oporezivala izvezenu naftu po stopi od 50 % na ostvareni profit. Naftne su kompanije reagirale umjetnim uvećavanjem troškova proizvodnje, a koje se realiziralo kroz vlastite tvrtke, izvođace radova i druge, te vlastite banke. Država je odgovorila uvođenjem paušalnog poreza na izvezenu naftu, koji u svibnju 2009 g. iznosi 17 dolara za barel (oko 40 %). Drugi razlog takvog uvećavanja cijene proizvodnje jest vlasnička struktura kompanije. Četiri su, imenom i prezimenom, vlasnika kompanije. Svaki od njih kroz gore spomenute, vlastite kompanije i banke nastoji zgrabiti što veći dio kolača zvanog profit.

Da su gore spomenute raspodjele gotovo nebitne pokazat će jednostavan izračun veličine kolača. Srednja prodajna cijena nafte u periodu 2002-2009 je na nivou od pedeset dolara za barel. U 2008. godini srednja prodajna cijena nafte je bila za samo nekoliko centi ispod sto dolara za barel. Kako se prodajna cijena nafte ovih dana kreće u rangu od 50 do 60 dolara za barel, 50 dolara će biti korišteno kao referentna cijena nafte. Ako se od te cijene odbije osam dolara nominalnih troškova proizvodnje nafte i 17 dolara poreza, dobije se čisti profit od 25 dolara za barel. Ili preračunato na godinu, kompanija obrne 34 milijarde dolara. Nominalni troškovi proizvodnje nafte iznose 5,44 milijarde dolara, porez ubran od države je 11,56 milijardi dolara, dok čisti profit iznosi izvanrednih 17 milijardi dolara. Za 2008 godinu brojke su bile još upečatljivije, 68 milijardi prometa, 10,88 milijardi troškova 31,28 milijardi dolara poreza (50 %) i isto toliko profita. Sliku bitno ne mijenja činjenica da kompanija jedan dio nafte prodaje na domaćem tržištu. Time se smanjuje porez prema državi (manji za naftu prodanu na domaćem tržištu), te za isti iznos povećava profit kompanije. Svejedno, gotovo jedina reakcija rukovodstva kompanije na drastičan pad cijene nafte u jesen 2008. godine je bilo otpuštanje radnika. Od 65 000 zaposlenih, kompanija je otpustila njih osam tisuća. Prosječna plaća zaposlenog je daleko ispod tisuću dolara na mjesec. No ako se uzme tisuća dolara za prosječnu plaću otpuštenih, dobije se mjesečna ušteda od osam milijuna dolara, odnosno godišnja od 96 milijuna dolara. Time je kompanija smanjila troškove za 1,76 % , te uvećala profit za 0,56 %.

Iz gornjih izračuna postaje jasan drugo ili trećerazredni značaj nominalne cijene proizvodnje nafte. Razlika od šest dolara (osam manje dva), ili dodatnih 4,08 milijardi dolara u džepovima vlasnika, ne mijenja u znatnijoj mjeri sliku naftnog biznisa. Odlučujući faktor predstavlja (nerealno) visoka prodajna cijena nafte i njenih derivata.

Nafta u svijetu

Nije nerealno nominalnu cijenu proizvodnje nafte od osam dolara za barel u spomenutoj kompaniji ekstrapolirati na cijeli svijet. Cijena proizvodnje nafte na naftnim platformama bi mogla biti i nesto viša, mada je i to diskutabilno. Trenutačno se cijena nafte na svjetskom tržištu kreće u području gdje vrijeme otplate nove naftne platforme (čuveno payback time) na Sjevernom moru ne prelazi 270 dana. Drugim riječima, nakon 270 dana proizvodnje nafte nova naftna platforma je u potpunosti isplaćena. Ostatak svog životnog vijeka od 20-30 godina ista donosi čisti profit. Daljnji troškovi proizvodnje i održavanja su zanemarivi. Slika je nešto lošija kod proizvodnje teške nafte, bitumena. Tamo su troškovi energije u proizvodnji visoki i predstavljaju više od 80 % ukupnih proizvodnih troškova. Ipak, troškovi energije se mogu praktički proglasiti ništavnim, tj. svesti na nulu, jer sve kompanije koriste vlastite izvore energije, plin ili bitumen. Problem u izračunima profita za tešku naftu predstavlja njena za 30 % niža tržišna cijena. Uz to zahtijeva osjetno veća kapitalna ulaganja, no ni ona kvalitativno na mijenjaju sliku. Teška nafta još uvijek ne zauzima značajno mjesto u opskrbi svjetskog tržišta naftom, no njen će udio rasti. Glavno je, ipak, imati u vidu da su troškovi proizvodnje nafte u većini slučajeva (Bliski Istok, Rusija, Nigerija, Angola, itd.) sasvim sigurno osjetno manji od osam dolara za barel.

Dnevna proizvodnja nafte u svijetu iznosi 80 milijuna barela. Ako je ta nafta prodana po cijeni od 50 dolara za barel, dnevni obrt naftnih kompanija se kreće u području od četiri milijarde dolara, ili 1 460 milijardi za godinu. Troškovi bi iznosili 640 milijuna dolara na dan. Dnevno razlika izmedju ukupne zarade (prometa) i troškova je ne manja od 3,34 milijarde dolara. Toliko međusobno raspodijele naftne kompanije i države u kojima se nafta proizvodi. Porezi su obično na nivou od 40%, mada rastu s cijenom nafte i do 50 %. Na taj način dobivamo da su dnevni čisti profiti naftnih kompanija ne manji od dvije milijarde dolara. Godišnje to iznosi 730 i više milijardi dolara. U 2008. godini profiti naftnih kompanija su bili ne manji od 1 340 milijardi dolara uz porez od 50 % ili 1 610 milijardi uz porez od 40 %.

U nekim je izračunima korisno staviti države i naftne kompanije u isti koš. Takvim metodom možemo sa sigurnošću reći da trenutačno, naftne kompanije i vlade onih zemalja koje posjeduju bilo kakvu proizvodnju nafte, (bilo na vlastitom tlu, bilo kroz vlasništvo njihovih kompanija u drugim zemljama) dnevno inkasiraju minimalno 3,34 milijarde dolara, odnosno u godini 1 220 milijardi dolara. U 2008. godini to je iznosilo 2 440 milijardi dolara. I to samo u segmentu proizvodnje nafte.

Prerada nafte

Drugi segment naftnog biznisa jest prerada nafte u njene derivate. Tipična raspodjela rafinacije nafte je sljedeća: benzin 46 %, dizel 23 %, kerozin 8 % i ostale frakcije 23 %. Radi lakšeg računanja ostatak od 23 % je izuzet iz izračuna, premda i on donosi profit.

Sve velike naftne kompanije pored proizvodnje (Upstream) imaju i preradu nafte (Downstream). Prerade nafte je jednostavan proces destilacije, osim u slučajevima nafte s visokim sadržajem sumpora i teške nafte, bitumena. Cijena prerade nafte u gore spomenutoj kompaniji iznosi 5 (pet) dolara za barel. U tu je cijenu uključen i transport. Isto kao i cijena proizvodnje, premda prenapuhana, i ona će biti uzeta za referentnu. Pet dolara za barel daje cijenu prerade od 0,032 dolara za litar. Cijena proizvodnje nafte preračunata na litre iznosi 0,050 dolara za litar. Ukupna cijena (troškovi) proizvodnje i prerade nafte iznose 0,082 dolara za litar. Iz jedne litre konvencionalne nafte dobije se 0,77 litara goriva (benzina i dizela). Cijena benzina u SAD, Kanadi, Rusiji i Kini na početku svibnja 2009. g. iznosila je približno 0,61 dolara za litar, dok je u EU (UK, Njemačka, Italija, Francuska, Belgija) ona bila 1,59 za litar. Još je viša cijena u Nizozemskoj i Japanu. Uz odgovarajuće cijene dizela ispada da se iz jednog litra nafte kroz benzin i dizel inkasira 0,45 dolara u SAD, Kanadi, Rusiji i Kini, dok se taj iznos u EU penje na 1,08 dolara. Još jednom treba napomenuti da su ovi brojevi manji od realnih za 10 i vise posto. Čak i ako se pretpostavi da su cijene benzina i dizela u cijelom svijetu na nivou SAD-a, Kanade, Rusije i Kine (a one su svugdje veće izuzev u eksces zemljama poput Venezuele ili arapskih zemalja), na proizvedenih i prerađenih 80 milijuna barela nafte na dan se inkasira 5,72 milijarde dolara. Cijena proizvodnje i prerade iznosi 1,04 milijarde dolara. Profit i porezi cine 4,68 milijardi dolara na dan, ili 1 700 milijardi na godinu. Na tu cifru se može dodati još 1,27 ekstra milijardi dnevno u Zapadnoj Evropi (dnevna potrošnja 14,5 milijuna barela pri cijeni većoj za 0,63 dolara za litar), ili 463 milijarde u godini, te još 0,44 milijarde dolara na dan u Japanu, odnosno 160 milijardi dolara na godinu. Sveukupna, razlika prodajne cijene naftnih derivata i njihove cijene proizvodnje i prerade iznosi 6,39 milijardi dolara na dan, ili 2 320 milijardi dolara za godinu. U 2008. godini to je iznosilo 4 640 milijardi dolara.

Struktura raspodjele

Kad se analiziraju cijene nafte i naftnih derivata i njihove promjene, jasno se uočava jedna anomalija. Cijena naftnih derivata na benzinskim crpkama ni približno ne prati fluktuacije (ni one dugoročne) prodajne cijene nafte na svjetskom trzistu. One se manje mijenjaju. Tako su cijene benzina u SAD tijekom 1998. godine bile oko 0,33 dolara za litar pri cijeni nafte od oko 11 dolara za barel. Pri cijeni nafte od 50 dolara za barel benzin u SAD-u košta 0,61 dolara za litar. Kod cijene nafte od 140 dolara za barel, cijena benzina na benzinskim crpkama je iznosila 1,15 dolara za litar. Slični odnosi vrijede u EU i Japanu. Samo sto se tamo radi o osjetno višim cijenama naftnih derivata. Činjenica je da derivati iz jedne litre nafte u SAD-u, Kanadi, Rusiji i Kini donose 0,45 dolara prometa, dok ista litra u EU i Japanu donosi 1,08 dolara. Jasno je da je u potonjim zemljama (s malom proizvodnjom nafte) primarni izvor poreznih dohodaka prerada nafte. Ako one svu svoju naftu nabave po tržišnoj cijeni od 50 dolara za barel, odnosno 0,315 dolara za litar, koji se preračunaju pri 77 %-tnoj iskorištenosti (benzin 46 % i dizel 31 %) u 0,408 dolara za litar realne dobavne cijene nafte, doda 0,032 dolara za preradu litre nafte, odnosno realnih 0,042 dolara za litar, dobije se da je cijena nabave i prerade nafte u EU jednaka 0,45 dolara za litar, odnosno 71,55 dolara za barel. Dnevna potrošnja nafte u EU iznosi 14,5 milijuna barela. Cijena proizvodnje naftnih derivata u EU, prema tome, iznosi 1,037 milijardi dolara na dan, ili 379 milijardi na godinu. I to pod uvjetom da nemaju vlastitu proizvodnju nafte, koja automatski snižava troškove proizvodnje. Razlika do 1,08 dolara za litar, ili 171,72 dolara za barel, odnosno 2,5 milijardi dolara na dan ili 908,8 milijardi u godini, 530 milijardi dolara (909 minus 379) predstavlja profite evropskih naftnih kompanija i porez. Koliki su porezi je teško ustvrditi, no iz razlike cijene goriva na benzinskim crpkama u SAD i EU, te nužne korekcije zbog razlike u nabavnoj cijeni nafte, može se zaključiti da EU vlade inkasiraju oko 400 milijardi dolara poreznih prihoda iz prerade nafte vise nego sto bi SAD za isti obujam prerade. Odnosno oko 700 milijardi dolara u 2008. godini. Sto se radi s tim novcem (u 2008. godini dvostruko većim od proračuna Njemacke) i kakvu funkciju imaju nije predmet ovog članka. No jasno je da predstavlja ogromnu moć u rukama onih koji ga drže. I jasno je da tako visoke cijene goriva nisu ništa drugo do dodatni paušalni porez gradjana EU. Ipak, radi se u unutarnjem preraspodjeljivanju sredstava, koje može biti i korumpirano, no nema direktnih elemenata eksploatacije drugih.

Petrodolari

Najzanimljivija činjenica vezana uz naftni biznis jest disproporcionalnost između njene prodajne cijene i koštanja proizvodnje. Pri prodajnoj cijeni nafte od 50 dolara za barel, učešće ukupnih troškova proizvodnje od osam dolara za barel čini samo 16 % od tržišne cijene nafte. Ostalo je profit i porez. Slika je upravo obrnuta u odnosu na klasične industrije s klasičnim profitima. Ona je još čudnija pri cijeni nafte od 80 dolara za barel kada troškovi padaju na 10 %, ili kod 100 dolara za barel kad proizvodni troškovi padaju na 8 %. Ako se tome pridoda i prerada nafte sa svojih 5 dolara po barelu, pri cijenama s početka svibnja 2009. godine, udio prerade nafte u njenoj prodajnoj cijeni čini maksimalnih 7,1 % u zemljama s nizom cijenom goriva (SAD, Canada, Rusija, Kina). U EU taj udio iznosi tri posto (uz gornju pretpostavku da samo benzin i dizel gorivo donose prihod). A slika je još drastičnija s višim cijenama nafte. Ovakva situacija ima neizmjeran utjecaj na sva gospodarska i politička događanja u svijetu.

Poznato je da u klasičnom biznisu poduzetnik koji želi započeti novi posao, ili proširiti već postojeći, najčešće mora poći u banku da bi priskrbio novac za svoj projekt. U naftnom biznisu situacija nije ni približno slična. Jer kompanija koja na proizvodnju nafte troši, sto u kapitalnim ulaganjima, sto u operativnim troškovima, ne više od 10 – 20 % obrta, ne treba ulagača za svoje projekte. Upravo obrnuto, naftne kompanije trebaju banke da bi preko njih plasirale svoje profite. To se ponajbolje može vidjeti u onim zemljama koje su u procesu stvaranja velikih naftnih kompanija. Vlasnici osnivaju svoje, ili preuzimaju tuđe banke, te upumpavaju petrodolare u njih. S tim novcem oni kupuju nekretnine ili financiraju druge biznise, tj. preuzimaju ih. Ne beznačajan dio novca se usmjerava u manje kompanije koje servisiraju glavnu, izvornu kompaniju i to po nerealno visokim cijenama. Na taj se način napuhava proizvodna cijena nafte. To se radi, kao što je već spomenuto, iz dva razloga, umanjivanja porezne osnovice, te grabljenja većeg komada kolača od drugih suučesnika u biznisu (suvlasnika, malih dioničara i nacionalnih naftnih kompanija). Ipak, premda veliki, ti su novci od sekundarnog značenja.

Primarni značaj imaju onih osamdesetak posto novaca koji čine porez i profit. Jasno je da zemlje na čijim se teritorijima proizvodi nafta imaju ogromnu financijsku korist iz toga. Saudijska Arabija kroz poreze ubire 46 milijardi dolara na godinu pri cijeni nafte od 50 dolara barel ili blizu 100 milijardi prošle godine, Rusija sukcesivno 41 i 110 milijardi, Kuvajt i UAR zajedno 30, odnosno 55 milijardi dolara itd. Na to treba dodati plin i preradu nafte, te profite nacionalnih naftnih kompanija. Iz te ogromne mase novaca veliki (najveći) dio završava u zapadnim bankama koje ga plasiraju na druga tržišta. U principu, ponavlja se situacija iz sedamdesetih kada su zapadne banke plasirale ogromne količine petrodolara u zemlje drugog i trećeg svijeta, te ih tako financijski podredile. Ipak, najveću korist izvlače naftne kompanije, proizvođaci. One u svoj džep strpaju približno 50 % naftnog prometa u svijetu. U prosjeku 730 milijardi dolara na godinu u posljednjih 6-7 godina. Te novce oni ulazu jednako kao i gore spomenute rastuće naftne kompanije Istoka. Kupuju sve, i ne pitaju za cijenu. Ona je nebitna. Novaca ima koliko treba, a ako usfali, on ce se stvoriti novim povećanjem cijena nafte.

Privatna država

SAD konzumiraju oko 20 milijuna barela nafte na dan, od čega 8 milijuna prozvedu na svom teritoriju, dok uvezu cca 12 milijuna barela na dan ili 10,6 milijardi barela na godinu. Ako bi plaćale naftu po tržišnoj cijeni (50 dolara za barel) morale bi za uvezenu naftu izdvojiti 600 milijuna dolara na dan ili 530 milijardi na godinu. No ako bi njihove naftne kompanije operirale u drugim zemljama troškovi energenata isporučenih njihovom gospodarstvu bili bi umanjeni za minimalno 265 milijardi dolara na godinu. Minimalno stoga što su porezi u pojedinim zemljama niži od 40 % korištenih u ovim izračunima i, a što je isto tako važno, najveći dio troškova eksploatacije se realizira kroz njihove servis kompanije. Vrlo je važno imati na umu da u naftnom biznisu nema slobodnih igrača. Znaci, sve servis kompanije koje se bave opremom, konzaltingom, kemijom, operacijama, geologijom, geofizikom, bušenjem itd. su osnovane, nadzirane i vođene od strane tzv. parent (roditeljskih) kompanija (tako u Kanadi mnoge kompanije već imaju treće ili četvrto koljeno “rodoslovlja”, no svi osim nekolicine minornih kompanija izvorište imaju u SAD). U biti, zemlje na čijim se teritorijima vrši eksploatacija nafte inkasiraju porez i ništa više. Lokalno stanovništvo dobije nešto, za domaće standarde, bolje plaćenih radnih mjesta. Sve drugo završava na računima stranih, najčešće američkih, kompanija. Još samo treba napomenuti da američko gospodarstvo ne uštedi svih gore spomenutih 265 milijardi dolara. I tu je na djelu raspodjela. Dio tih novaca predstavlja ušteda, a dio naftne kompanije koriste za preuzimanje biznisa u SAD-u.

Iz gore navedenih brojki više je nego razvidno zašto su SAD tako osjetljive na svaku pojavu nacionalizacije naftnih i plinskih ležišta u svijetu. Tim se aktom pojedinih država direktno podriva gospodarstvo SAD-a. Stoga naftne kompanije prirodnim tijekom stvari imaju (i uvijek bi imale) zaštitu svojih poslovnih interesa od strane američke države. Ovo može do određene mjere biti razumljivo, kao što su razumljive i težnje pojedinih zemalja da nacionaliziraju naftna polja na svom teritoriju. No, politika kontrole naftnih resursa ima svoju ekstenziju u područje agresije. Naftom bogate zemlje se podređuju poslovnim interesima stranih naftnih kompanija samo poradi njihovog ekstra profita. Vlada i vojska SAD-a rade za interes nekolicine naftnih kompanija, odnosno uveličanja njihovog profita. Zgodan je i primjer Velike Britanije koja ima izbalansiran odnos proizvodnje i potrošnje nafte i koja usprkos tome asistira SAD-u u njihovim vojnim akcijama i drugim vidovima agresivne politike diljem svijeta. Istine radi treba navesti kako su i druge zemlje uključene u lov na naftna polja u svijetu. To se prije svega odnosi na promišljeni i strpljivi Japan i nešto agresivniju Kinu. Jasno, i ruske su kompanije sve prisutnije, kanadske koje su opet izuzev nekolicine slučajeva ekspoziture američkih kompanija, te nacionalne kompanije nekolicine drugih zemalja.

Inflacija

Sve navedeno u prethodnom poglavlju predstavlja klasični naftno-politički biznis kakav se odvija od početka sedamdesetih godina XX stoljeća. I koji se može jednako dobro odvijati i pri znatno nižim cijenama nafte. On ima svoje analoge u drugim granama gospodarstva poput prehrane, high tech industrije i raznih rudnih resursa. No taj naftno-politički biznis je, zajedno s nekolicinom drugih, zadnjih godina preuzeo i funkciju financijskog regulatora. Za takvu svrhu ključan faktor predstavlja cijena nafte na svjetskom tržištu.

U svojim projekcijama (2004. godine) cijene nafte do 2010 godine konzalting kompanije SAD-a i Velike Britanije su je stavljale izmedju minimalnih 15 i maksimalnih 32 dolara za barel. Iste te kompanije su u svojim studijama ustvrdile da će se cijena nafte najčešće kretati u području od 25 dolara za barel ako će biti politički motivirana, odnosno 19 dolara za barel ako će biti tržišno regulirana. Istu tu cijenu, 19 dolara za barel, kanadske su naftne kompanije još 2000. godine uzele kao optimalnu, ili minimalnu, za uspješno poslovanje i razvoj (kod 19 dolara za barel su otkupljivle dionice od sitnih dioničara praktički ne pitajući za cijenu). Ako je 25 dolara za barel politički motivirana cijena, onda se postavlja pitanje što je to 50 ili 100 dolara. Jasno je da je to novac koji je istovremeno i realan i nerealan. U svakom slučaju on je na taj način tiskan. Njime se pokrivaju sve veći deficit američkog i drugih gospodarstava. Njime se kupuje socijalni mir u nizu zemalja i to ne samo onih “najzloglasnijih” socijalističkih poput Venecuele i Bolivije ili fundamentalistickog Irana, nego i u mnogim zapadnim državama. Dapače, njime se u SAD-u financira sam opstanak države sa sadašnjim načinom života. On se istovremeno plasira u druge zemlje koje time dolaze u nezahvalnu poziciju dužničkog ropstva. Taj je novac direktan trošak u proizvodnoj cijeni bilo kojeg artikla u svijetu. Na taj način naftaši i njihovi pomagači oporezuju industrijsku proizvodnju cijelog svijeta.

Vrlo je teško ustvrditi koliko je ovakva situacija rezultat nekog plana i dizajna, ako uopće, a koliko je posljedica sve većeg potrošačkog pritiska u američkom i sličnim društvima i time generiranom inflacijom. Oporezivanje drugih i življenje na tuđi račun je dosta prirodno nagnuće većine pojedinaca i društava. No, negdje u samom procesu došlo je do velikog usporavanja industrijske proizvodnje u zemljama generatorima novca, dok se ona razbuktala u drugima. Napose Kini i Indiji. I ma koliko niska cijena proizvodnje bila u tim zemljama one su ostvarivale izvanredne profite upravo zahvaljujući inflatornim petrodolarima. Petrodolarima koji su plasirani u cijeli svijet i sa kojima se u krajnjoj liniji izfinancirao industrijski bum u Kini i Indiji. U povijesti postoji barem jedan sličan primjer inflatornog financiranja gospodarskog buma. To je vrijeme španjolskih konkvistadora koji su u Španjolskoj nagomilali zlato u takvoj mjeri da su ga (pre)mnogi imali i koji su mogli kupiti proizvode manufakture iz malog, i do tada nerazvijenog, kutka njihovog kraljevstva, Nizozemske. Kako tada, tako i sada inflatorni novac je rezultirao velikim znanstvenim i tehnološkim bumom.

Nemoguće je predvidjeti što će se desiti u neposrednoj, a još manje u daljnjoj budućnosti. Cijeli je svijet povezan u jednu neraskidivu cjelinu. U tom sustavu međuodnosa dolazi do, na prvi pogled, neobičnih situacija. Tako npr., ima indicija da Kina inicira i inducira trenutačni rast cijene nafte. Čini se, u najmanju ruku, proturječnim. Ipak, i to ima svoju logiku. Viša cijena nafte će generirati više novca koji će se preko banaka rasporediti diljem svijeta, a koji će kroz novi potrošački zamah u svijetu dati dodatni impuls kineskom gospodarstvu. No, to može biti samo kratkotrajna mjera. Ostaje činjenica da je nafta preskupa i da konstantno generira inflatorni novac koji nema realno pokriće u proizvodnji. Jer, naftna je industrija u prošloj godini samo u segmentu proizvodnje obrnula oko 3 000 milijardi dolara i na tržište plasirala 2 500 milijarde dolara ”svježeg“ novca.

                                                                                                            A.S. Svibanj 2009

POSLALI SMO DOPIS, HOĆEMO LI DOBITI ODGOVOR?



HRVATSKI NAROD RASPISUJE PLANETARNU TJERALICU:

TRAŽI SE


JOSIP BROZ TITO

ZBOG UČINJENIH KAZNENIH DJELA:

1. U antifašističkoj borbi stvorio je Republiku Hrvatsku i

          pripojio joj Istru, Rijeku, Dalmaciju, Međimurje i Baranju,

2. Dozvolio je da Zagreb postane najveći gospodarski i

          kulturni centar regije,

3. Nije spriječio da građani Hrvatske žive i stvaraju ljepši i

         bolji život bez razlike na naciju, vjeru, rasu i spol,

4. Uveo je besplatno školovanje za sve,

5. Omogućio je besplatnu zdravstvenu zaštitu svih građana,

6. Uveo je samoupravljanje za sve, a ne kvazidemokraciju samo

    za  neke,

7. Dozvolio je gradnju stanova za radnike i razvoj oljoprivrede,

8. Omogućio je umirovljenicima dostojan život s 85 % plaće,

9. Nije se obogatio za 50 godina vladavine,

         10. Građanima je dozvolio ponos pri putovanjima širom

               svijeta,

         11. Uzrokovao je dolazak 124 državnika na vlastiti pogreb.

SOCIJALISTIČKA RADNIČKA PARTIJA HRVATSKE,

GRAĐANI ZAGREBA!

AKCIJA 13.06.09

U 11,00 SATI

NA

TRG MARŠALA TITA

ODGOĐENO DO DALJNJEGA

NE MOŽE PROĆI ZAHTJEV CRNIH!

30. svibnja u Zagrebu je održana sjednica Glavnog odbora Socijalističke radničke partije Hrvatske

Za predsjednika Glavnog odbora je izabran Zoran Restović iz Šibenika, podpredsjednik je Šaša Dmitar iz Zagreba, a tajnik je Velimir Kruškovnjak, student.

Raspravljalo se o organizacijskim i akcijskim aspektima djelovanja SRP-a u sadašnjem trenutku složene

gospodarske situacije u svijetu i kod nas, krizi kapitalizma i suvremenim projektima za promjenu stanja

kroz socijalizam 21. stoljeća.

U sklopu toga izvršena je i analiza rezultata na lokalnim izborima 2009. godine (vidi na linku SRP HRVATSKE) i ocijenjeno je da je statistički gledano postignut bolji rezultat u odnosu na 2005. godinu, ali je to nedovoljno za participaciju u vlasti . SRP je uglavnom na izbore izlazio sam, ali bila su i koaliranja. Postotci su od 0,20 do 6,3 %

biračkog tijela.

Usvojen je program rada Glavnog odbora u ovoj godini i odlučeno je da SRP na predstojećim

predsjedničkim izborima izađe sa svojim kandidatom.

Podržani su zahtjevi studenata za besplatno školovanje, dana je podrška radnicima Dalmatinke Nove,

radnicima javnih i državnih službi i brodogradilišta.

Stav SRP-a je da aktualna Vlada RH ne zna i ne može riješiti akutne probleme hrvatskog gospodarstva i

društva u cjelini, već uporno vodi Hrvatsku u amerikanizaciju i rasprodaju nacionalnog blaga i interesa.

Isto tako SRP se neće upuštati u javne rasprave sa sve prisutnijim ispadima neofašista u javnosti,

posebno u elektronskim i tiskovnim medijima, već će ustrajati u podršci većini naprednih i antifašističkih

snaga hrvatskog naroda.

Zagreb 01.06.2009. godine Politički tajnik SRP-a Stjepan Šafran

GRAD ZAGREB
REZULTATI IZBORA ZA GRADSKU SKUPŠTINU

Broj obrađenih biračkih mjesta: 601 od ukupno 601 Objava: 18.05.2009 u 16:00

GRAD ZAGREB UKUPNO

broj birača na obrađenim biračkim mjestima 721.522

pristupilo glasovanju 300.828 41,69 %

broj važećih listića 293.009 97,51 %

broj nevažećih listića 7.468 2,49 %

LISTE BROJ GLASOVA POSTOTAK

1. SOCIJALDEMOKRATSKA PARTIJA HRVATSKE - SDP
HRVATSKA STRANKA UMIROVLJENIKA - HSU
ZORAN MILANOVIĆ - nositelj liste 97.678 33,34 %

2. HRVATSKA DEMOKRATSKA ZAJEDNICA - HDZ
HRVATSKA SELJAČKA STRANKA - HSS
HRVATSKA SOCIJALNO LIBERALNA STRANKA - HSLS
JASEN MESIĆ - nositelj liste 54.006 18,43 %

3. HRVATSKA NARODNA STRANKA - LIBERALNI DEMOKRATI - HNS
SAVEZ HRVATSKIH UMIROVLJENIKA I SENIORA - SHUS
RADIMIR ČAČIĆ - nositelj liste 23.981 8,18 %

4. NEZAVISNA LISTA GRADA ZAGREBA - dr.sc. VELIMIR SRIĆA
dr.sc. VELIMIR SRIĆA - nositelj liste 23.384 7,98 %

5. NEZAVISNA LISTA GRADA ZAGREBA - mr.sc. TATJANA HOLJEVAC, dipl.ing.
mr.sc. TATJANA HOLJEVAC, dipl.ing. - nositelj liste 18.712 6,39 %

6. NEZAVISNA LISTA GRADA ZAGREBA - MIROSLAV ROŽIĆ
MIROSLAV ROŽIĆ - nositelj liste 11.166 3,81 %

7. JEDINO HRVATSKA - POKRET ZA HRVATSKU - JEDINO HRVATSKA
LJUBO ĆESIĆ - nositelj liste 10.011 3,42 %

8. ZELENA LISTA
VLASTA TOTH, dipl.oec. - nositelj liste 8.156 2,78 %

9. HRVATSKA STRANKA PRAVA - HSP
GORAN BRADIĆ - nositelj liste 6.521 2,23 %

10. AKCIJA SOCIJALDEMOKRATA HRVATSKE - ASH
DEMOKRATSKA STRANKA UMIROVLJENIKA - DSU
ZLATKO KLARIĆ, prof. - nositelj liste 6.351 2,17 %

11. NEZAVISNA LISTA GRADA ZAGREBA - TOMISLAV JELIĆ
TOMISLAV JELIĆ - nositelj liste 5.843 1,99 %

12. STRANKA UMIROVLJENIKA - SU
STJEPAN RADILOVIĆ - nositelj liste 4.147 1,42 %

13. NEZAVISNA LISTA GRADA ZAGREBA - PERO KOVAČEVIĆ
PERO KOVAČEVIĆ - nositelj liste 3.846 1,31 %

14. DEMOKRATSKA STRANKA ŽENA - DSŽ
LJEVICA HRVATSKE - LJEVICA
MARIJA JELINČIĆ - nositelj liste 3.198 1,09 %

15. HRVATSKA DEMOKRATSKA SELJAČKA STRANKA - HDSS
dr.sc. DAMIR BUKOVIĆ - nositelj liste 1.624 0,55 %

16. NEZAVISNA LISTA GRADA ZAGREBA - ANTUN MATEŠ
ANTUN MATEŠ - nositelj liste 1.541 0,53 %

17. HRVATSKA ČISTA STRANKA PRAVA - HČSP
JOSIP MILJAK - nositelj liste 1.484 0,51 %

18. HRVATSKA KRŠĆANSKA DEMOKRATSKA UNIJA - HKDU
SLOBODAN SORO - nositelj liste 1.461 0,50 %

19. NEZAVISNA LISTA GRADA ZAGREBA - SEAD HASANOVIĆ
SEAD HASANOVIĆ - nositelj liste 1.417 0,48 %

20. SOCIJALISTIČKA RADNIČKA PARTIJA HRVATSKE - SRP
BOŽIDAR DUGONJIĆ - nositelj liste 1.408 0,48 %

21. ABECEDA DEMOKRACIJE - ABECEDA
MILAN ŽUPANČIĆ, prof. - nositelj liste 1.126 0,38 %

22. NEZAVISNA LISTA GRADA ZAGREBA - DEAN GOLUBIĆ, dipl.krim.
DEAN GOLUBIĆ, dipl.krim. - nositelj liste 1.120 0,38 %

23. NEZAVISNA LISTA GRADA ZAGREBA - STIPE TOJČIĆ
STIPE TOJČIĆ - nositelj liste 1.041 0,36 %

24. DEMOKRATSKI CENTAR - DC
dr.sc. BOŽIDAR ETLINGER - nositelj liste 1.026 0,35 %

25. ZAGORSKA DEMOKRATSKA STRANKA - ZDS
ZAGORSKA STRANKA - ZS
LJUBOMIR PULJIĆ - nositelj liste 981 0,33 %

26. NEZAVISNA LISTA GRADA ZAGREBA - MIROSLAV JELEČ
MIROSLAV JELEČ - nositelj liste 657 0,22 %

27. NEZAVISNA LISTA GRADA ZAGREBA - JOSIP-NEVENKO KRZNARIĆ
JOSIP-NEVENKO KRZNARIĆ - nositelj liste 633 0,22 %

28. HRVATSKI PRAVAŠI - HRVATSKI PRAVAŠKI POKRET - HP-HPP
HRVATSKA RADNIČKA STRANKA - HRS
NEDJELJKO KUJUNDŽIĆ - nositelj liste 490 0,17 %

Obrada podataka APIS IT d.o.o.

Na prethodnim lokalnima izborima imali smo 0,33 % glasova pa je sadašnji broj 31 % veći u postotku dok je u broju birača veći za 41 %.

SOCIJALISTIČKA RADNIČKA PARTIJA HRVATSKE

GRADSKA ORGANIZACIJA SRP-a ZAGREB, Zagreb, Pavla Hatza 14

Izjava za javnost sa konferencije za medije održane 13.05.2005 u 15,00 sati:

Temelj političkog djelovanja GO SRP-a Zagreb je u ostvarenju interesa svih radnih ljudi i građana

Zagreba koji žive od svog rada. Slijedimo pozitivna dostignuća i iskustva svih radničkih, socijalističkih i ekoloških pokreta i partija svijeta, Europe i prostora bivše Jugoslavije, a posebno cijenimo iskustva teorije i prakse radničkog i društvenog samoupravljanja.

- GO SRP-a se zalaže za multikulturni i multietnički Zagreb, za Zagreb slobodnih i ravnopravnih

građana, grad sigurnog i ugodnog života njegovih građana, građana Hrvatske i svih dobronamjernika iz

Europe i svijeta i nama susjednih zemalja.

- Zalažemo se za decentralizaciju vlasti u gradu na Gradske četvrti-općine, na mjesne zajednice i na

mjesne odbore.

- Raditi ćemo da Zagreb postane regionalni europski gospodarski i kulturni centar, most spajanja ljudi,

ideja i kapitala u ovom dijelu Europe

- Tražimo reformu u zdravstvu kojim bi vratili ulogu Domova zdravlja po općinama-četvrtima u

primarnoj zdravstvenoj zaštiti dostupne svakom građaninu, te razvijati socijalne programe za život

dostojan čovjeka u 21. vijeku.

- Podržavamo iskazane zahtjeve studenata za besplatno školovanje do postdiplomskih studija, i dalje

stipendiranje nadarenih,

- Razraditi ćemo projekte da svaki građanin ostvari pravo na rad, na stan, školovanje, zdravstvenu

zaštitu, zadovoljenje svojih kulturnih, sportskih i drugih životnih potreba

- Podržavamo već ranije pokrenute projekte za dovršenje Sveučilišne bolnice Blato, prema našoj peticiji, pretvaranje nekih dosadašnjih bolnica u domove za stare i nemoćne, izgradnju novih domova

umirovljenika, za Zagreb na Savi, izgradnju novih dječjih vrtića i novih škola, za novo odlagalište otpada i spalionicu, most Bundek i Jarun, laku prigradsku željeznicu, sjevernu tangentu i Kaptol kao pješačku zonu.

GO SRP-a odaje priznanje dosadašnjem poglavarstvu i gradonačelniku Zagreba na realizaciji brojnih

projekata koji su život u Zagrebu učinili ugodnijih ljepšim, ljudskijim - novi tramvaji Gredelja i Končara

Muzej suvremene umjetnosti, Sljeme, Arena, brojne ulice i prometnice, vrtići, škole, domovi zdravlja.

-Protivimo se prekomjernoj komercijalizaciji prostora oko stambenih zgrada, rasipanju gradskog novca na donacije van Hrvatske i profesionalne sportske klubove, bez da o tome građani odluče na

referendumu, kao i izgradnji novog stadiona u ovo vrijeme.

GRAĐANI GRADA ZAGREBA!

Povjerite svoj glas Socijalističkoj radničkoj partiji Hrvatske na izborima za Gradsku skupštinu (lista 25.) i Vijeća gradskih četvrti (lista 65.), a mi znamo kako uraditi:

- da đaci i studenti imaju besplatno školovanje od osnovne škole do postdiplomskih studija,

- da se radnim ljudima vrati ljudsko dostojanstvo, vlasništvo nad sredstvima za rad i slobodno -

odlučivanje o rezultatima rada,

- da svi građani imaju besplatnu primarnu zdravstvenu zašitu, bolesni besplatno liječenje, a nemoćni

socijalnu skrb dostojnu čovjeka,

- da se postigne ekonomska i politička ravnopravnost žena, iskorijeni porodično nasilje i

poboljša riješavanje socijalnih pitanja,

- da umirovljenici dobivaju mirovine u visini 75 % prosječne plaće,

- da beskućnici i siromašni imaju uvjete za život dostojan čovjeka 21. stoljeća.

U Zagrebu 13. svibnja 2009. godine Predsjednica GO SRP Zagreb, Zvjezdana Lazar

Priopćenje s povodom:

ŠTRAJK JAVNIH SLUŽBI

Socijalistička radnička partija Hrvatske podržava najavljeni štrajk javnih službi, kao i sve druge akcije koje bi vodile zaštiti prava radno ovisnog stanovništva Hrvatske. Poslodavac radnika zaposlenih u javnim službama, država, ima puno mogućnosti i prostora da ekonomičnijim raspolaganjem proračunskih sredstava uštedi jednako ili više no što bi se to postiglo najavljenim smanjenjem plaća zaposlenih. Praksu svaljivanja financijskih i drugih poslovnih poteškoća na leđa radnika država je preuzela od privatnog sektora čiji se radnici nalaze u još težem položaju. U tom smislu naša je preporuka sindikatima da još više pažnje posvete ovom dijelu našeg radništva.

Stav je SRP-a da se ekonomski problemi u društvu, osim preraspodjelom mogu riješiti povećanom proizvodnjom i produktivnošću. Onako kako je to bilo rađeno u socijalističkoj Hrvatskoj. Taj se pristup pokazao izuzetno plodotvornim i efikasnim. Krajnje je vrijeme da mu se vratimo. A jedini način da se sadašnji vlastodršci prisile na promjenu ekonomske politike u državi, ili još bolje, odstupe, jest neprekidan pritisak radništva kroz borbu za svoja neotuđiva prava.

Zagreb,13.05.2009.

LOKALNI IZBORI U ZAGREBU 2009., 17.05.2009.

Gradska organizacija SRP-e Zagreb istaknula je slijedeće kandidacijske liste:

KANDIDACIJSKA LISTA ZA IZBOR ČLANICA/ČLANOVA gradske skupštine grada zagreba
POD BROJEM 25. – SOCIJALISTIČKA RADNIČKA PARTIJA - SRP
BOŽIDAR DUGONJIĆ, nositelj liste

KANDIDACIJSKA LISTA ZA IZBOR ČLANOVA VIJEĆA MJESNOG odbora volovčica

Pod brojem 65. – SOCIJALISTIČKA RADNIČKA PARTIJA – SRP

DUBRAVKO HOHNJEC, nositelj liste

Izađite na izbore!

Glasujte za naše liste!

ZA EKONOMSKU, SOCIJALNU I POLITIČKU DEMOKRACIJU!

ČESTITAMO DAN POBJEDE NAD FAŠIZMOM, 09.05.1945.

ČESTITAMO 8. SVIBANJ, DAN OSLOBOĐENJA ZAGREBA 1945. GODINE!

PITANJE: Treba li nam privatni Hrvatski helsinški odbor ?

HHO je časna nevladina organizacija za zaštitu ljudskih prava svakog građanina Hrvatske, bez obzira na njegovu naciju, vjeru, rasu i ideološka stajališta. HHO bi takav trebao i ostati, jer je nužan nadasve i danas, kada je sve izraženije nepoštivanje prava velikog dijela ljudi na rad, dostojan i pristojan život većine građana, pravo na zdravstvenu zaštitu i školovanje za sve, a ne samo za one koji imaju novac .

Posljednji javni nastupi Ive Banca i Zvonimira Čička, na HRT i drugim medijima, ukazuju na opasnu pojavu pretvaranja HHO u privatnu svojinu ovog dvojca, kao politički poligon zaštite proustaških i fašističkih svjetonazora, a protiv stvarnog i dokazanog antifašizma najvećeg dijela hrvatskog naroda, a što je i u Ustavu RH zapisano.

Stoga Socijalistička radnička partija Hrvatske oštro osuđuje zlouporabu javnih medija od strane Zvonimira Čička i Ive Banca da HHO pretvore u osobno vlasništvo i da ugled te organizacije iskoriste za promidžbu svojih krajnje konzervativnih i desničarskih stajališta pod maskom liberalne demokracije. Protivimo se njihovom bezočnom napadu na poruke koje je u svom govoru u Jasenovcu izrekao Predsjednik republike Hrvatske 26. travnja 2009. godine.

07.05.2009.godine Tajnik SRP-e Hrvatske: Stjepan Šafran

e-mail primljen 02.05.2009. od Vladimira Kapuralina iz Pule:

Čestitam vam 1. Maj Praznik rada i šaljem slijedeću informaciju:

U Puli su u Petak 1. maja na demonstracijama povodom Praznika rada, privedena u

policijsku stanicu dva omladinca SRP-a zbog isticanja crvene zastave SKJ, na kojoj je

pisalo "Proleteri svih zemalja ujedinite se" uz poznati logotip zvijezde petokrake sa

srpom i čekićem.

U policijskoj stanici oduzeta im je zastava, sačinjen zapisnik,a kako smo obavješteni predmet će biti proslijeđen sucu za prekršaje, pod inkriminacijom "remećenje javnog reda i mira".

Sa istom zastavom su naši omladinci nastupili i lani Prvog maja na istom mjestu, a bili su i na proslavi u Areni 2007. prilikom obilježavanja 60. godišnjice potpisivanja Pariškog ugovora,kojim su vraćeni Istra, Slovensko primorje i otoci, matici domovini. Tom su prilikom svi mediji u Hrvatskoj objavili tu fotografiju.

Zanimljivo je, da su zastavu omladinci držali mirno uz ogradu, a da su tek nakon završetka programa, nakon što su zastavu smotali i napustili mjesto gdje su bili, zaustavljeni od strane policije i privedeni.

Vjest se munjevito proširila Pulom i objavljena je u gotovo svim medijima. Oduzimanje zastave i privođenje mladića osudio je na popodnevnom slavlju, predsjednik sindikata Istre i Kvarnera Bruno Bulić.

SOCIJALISTIČKA RADNIČKA PARTIJA HRVATSKE:

PORUKA BIRAČIMA

Mi otvoreno izjavljujemo da mnogo hvaljena neoliberalna demokracija uvedena u Hrvatskoj ne samo da je nepotpuna nego i licemjerna, jer u stvarnosti racionalizira nejednakost i osigurava diktaturu posjednika kapitala a to znači manjine. Ona se temelji na formalnim političkim slobodama, koje se u stvarnosti poništavaju ekonomskim i socijalnim ograničenjima za radnike i nevlasnike. Društvo na okupu drži samo iluzija da smo svi učesnici zbivanja i da formalno možemo sve a prava je istina da realno ne možemo ništa ili vrlo malo.

Možeš biti vlasnik tvornice ali vlasnika je samo nekoliko hiljada a milijuni drugih ljudi rade za njih. Možeš slobodno napustiti poslodavca, ako ti nije po volji ali moraš opet otići kod drugoga kod koga se tvoj najamni položaj ne mijenja. Uz dosta sreće možeš i raditi ali ti plaću uvijek određuje drugi i od nje uglavnom ne možeš pristojno živjeti. Možeš osnovati svoju stranku ali opstati mogu samo one koje financira kapital. Na izborima se možeš slobodno opredijeliti za jednu od stranaka ali sve one koje egzistiraju uglavnom artikuliraju interese kapitala a ne građana.

Građani Hrvatske se mogu do mile volje zanositi da imaju svoju državu ali ona je u funkciji onih koji su u svoje vlasništvo nelegitimno preuzeli naše zajedničko vlasništvo. Mogu se zanositi da imaju i svoju Vladu ali ona je samo poslovođa tih uskih interesa. Imaju građani Hrvatske i lokalnu samoupravu ali ona je samo mala «kasica prasica», bez financija i ozbiljnih ingerencija. Gotovo dvije trećine cjelokupnog BDP-a je pod direktnom ingerencijom premijera i šake njegovih ministara. Jednom riječju na državnoj razini sistem je u funkciji reprodukcije i jačanja kapitala i njegovih vlasnika a na lokalnoj, interesnih grupa koje se po principu socijalnih «mafija» udružuju u neprincipijelnim koalicijama i međusobno isključuju. To naravno razdvaja ljude i slabi lokalne kadrovske potencijale. Na sceni su uglavnom vječiti vijećnici i nezamjenjivi gradonačelnici a građana nema nigdje nakon zaokruživanja listića.

Pred nama su sada novi lokalni izbori. Tko pametan vjeruje da će se u postojećem sistemu, eventualnom promjenom vijećnika .promijeniti i odnosi. Predanošću izborima pristupaju samo oni koji žele sačuvati svoje stečene tantijeme i političku moć ili neki novaci koji to tek žele steći, ali kojima ni najmanje nije stalo do stvarnih promjena, prema istinskoj demokraciji i društveno-ekonomskom razvoju svojih lokalnih sredina. Grčevito tiskanje u koalicije traje već mjesecima, a sistem neposredno izabranih gradonačelnika i župana dodatno će im pomoći u budućoj vladavini bez građana.

Socijalistička radnička partija, ne želi biti dio takvog političkog miljea, tobožnje demokracije bez demosa. Dok društvom faktički vladaju oni koji posjeduju tvornice i banke i njihove dobro plaćene dodvorice, mi ne pristajemo samo na čišćenje ulica i saniranje negativnih socijalnih recidiva nepravednoga sistema na što je. lokalna samouprava faktički svedena. Ali kao partija koja zastupa interese masa, ne može mirno gledati na stanje stvari i ostati po strani. Na izbore idemo, ali ne da bi se u taj poredak uklopili, već da bi motivirali građane i sistem zajedno s njima mijenjali.

ZAHTIJEVAMO PROMJENU SUSTAVA, A NE SAMO VIJEĆNIKA.

Želimo biti temeljni kamen narodnoga pokreta za istinsku i neposrednu demokraciju. Ruku pružamo biračima koji će to prepoznati i onim strankama koje su na tragu naših stavova. Kako bi u tome bili prepoznatljivi, na izbore ćemo ići uglavnom samostalno.

Tamo gdje dobijemo vijećnike organizirat ćemo zborove birača kao stalne oblike komuniciranja sa građanima a koji će se obavezno održavati prije zasjedanja gradskih i općinskih vijeća i županijskih skupština, ali i radi pokretanja svih drugih inicijativa od interesa građana. Žestoko ćemo se zalagati da općine i gradovi postanu temeljni društveno-politički oblici organiziranja građana u kojima će se, uređivati cjelokupni društveno-ekonomski i obrazovno-kulturni život sa neposrednim izvorima financiranja, a ne detašmani centralne vlasti, što je sada slučaj, te da o krucijalnim razvojnim pitanjima raspodjele i potrošnje građani odlučuju neposredno. Lokalnu samoupravu sigurno ne mogu razviti lokalni šerifi u ulozi neposredno izabranih gradonačelnika i župana, već njihova potpuna negacija putem široke mreže neposredno organiziranoga civilnoga društva udruženja građana, mjesnih zajednica, i delegatskih skupština koji će omogućiti neposredni upliv i utjecaj građana. Inzistirajući permanentno na dubokim društveno-ekonomskih promjenama u danim uvjetima zalagat ćemo se za ciljani ekonomski razvoj koji će omogućiti zapošljavanje ljudi i socijalizaciju zapošljavanja, usmjerenu i beneficiranu stambenu izgradnju, zdravstvenu zaštitu za sve, socijalnu zaštitu nezbrinutih i nemoćnih te dostupnost kulturnih, sportskih i drugih dobara za sve građane.

Naročitu brigu posvetit ćemo razvijanju svijesti i realnoj zaštiti prostora, prirodnih resursa i kulturne baštine. Drugim riječima naša lokalna nastojanja temeljit ćemo na slijedećim načelima:

-     građani moraju učestvovati u odlučivanju;

-     zapošljavanje ne smije biti samo privatna briga, stvar tržišta i profita, već i
      prvorazredna briga lokalne i šire zajednice;

-     nitko ne može biti nezbrinut i napušten;

-     lice prirodne sredine mora biti zaštićeno kao i ljudsko lice;

-     izgubljenost, malodušnost i droga mogu biti prevladani obrazovanjem,
      stvaralaštvom i novom kulturom življenja.

Ako želite stvarne promjene, glasajte za SOCIJALISTIČKU RADNIČKU PARTIJU HRVATSKE , da ih zajednički

ostvarujemo!

Zagreb 22.travnja 2009.godine Predsjednik SRP-a, Ivan Plješa

POČELO POTPISIVANJE PETICIJE ZA SVEUČILIŠNU BOLNICU

22.travnja 2009. počelo je potpisivanje peticije za dovršenje Sveučilišne bolnice. Na Trgu bana Jelačića je u roku od 1 sata skupljeno preko 50 potpisa građana. Kako je u blizini bilo još nekih potpisnih mjesta gdje su se skupljali potpisi za liste za izbore, građani su sa zanimanjem čitali našu peticiju i većinom je potpisivali jer je ona usmjerena objektivno u praktičnu korist svih građana, bez obzira na političko ili drugo opredjeljenje. (B.D., 22.04.09.)

TEKST PETICIJE:

PETICIJA

za Sveučilišnu bolnicu Blato-Zagreb

VLADI REPUBLIKE HRVATSKE I GRADU ZAGREBU

Mi, potpisani građani Zagreba, tražimo od Vlade Republike Hrvatske i Grada Zagreba kao knjižnog

vlasnika zemljišta i Sveuèilišne bolnice Blato-Zagreb u izgradnji:

1. DA SE SVEUČILIŠNA BOLNICA BLATO DOVRŠI

DO KRAJA 2012. GODINE, PREMA IDEJNOM PROJEKTU

2. DA SE SVEUČILIŠNA BOLNICA OSNUJE KAO DIONIČKO

DRUŠTVO DD, UKLJUČNO TERME ZAGREB

3. DA SVI DAVATELJI SAMODOPRINOSA ZA IZGRADNJU BOLNICE, I

NJIHOVI NASLJEDNICI, PO STANU VLASNICI DIONICA SVEUČILIŠNE

BOLNICE DD U NOMINALNOM IZNOSU OD 156,6 MILIONA EUR-a

4. DA SE BOLNIČKE ZGRADE BOLNICA, KOJE SE PRESELE U SVEUČILIŠNU

BOLNICU, PRETVORE U DOMOVE ZA STARIJE I NEMOĆNE OSOBE.

Nositelj ove peticije je Socijalistička radnička partija Hrvatske,

Gradska organizacija SRP-a Zagreb, travanj 2009. godine.

Reagiranja

U jutarnjoj emisiji Radio Sljemena 23.04.2009. godine "Hvaljen Isus i Marija " svećenik Vjekoslav kaže: "...prekrasan kip sv. Jurja se nalazi na Kazališnom trgu...".

Pitamo se zašto Crkva prejudicira polemiku oko imena Trga Maršala Tita i koristi se imenom trga koji je samo vizija u glavama desničara koje Crkva tako zdušno pomaže i propagira. Pitanja ima puno, ali postaviti ćemo ovo: Dali Crkva u Hrvata treba poštovati Zakone, dali je na Crkvi da se bavi politikom ili duhovnim djelovanjem ?

Crkvi nije mjesto u politici i upravljanju državom, iako je kod nas Crkva vrlo moćna nelegalna politička stranka, vrlo jak kapitalist i snažna potpora korupciji, kriminalu i širenju svih oblika mržnje među ljudima. Gdje je tu Isusovo učenje "ljubi bližnjega svoga"?

Obilježavamo doprinos Galileja svjetskoj znanosti, a pitamo se tko ga je progonio, klevetao i sotonizirao za života ?

29.03.2009. godine , u svojoj izjavi u Večernjem listu, biskup Pozaić traži promjenu imena škole u Kumrovcu. Zašto Crkvi toliko smeta velikan 20. stoljeća ? Dali samo zato što ih je postavio na mjesto koje Crkvi pripada od poznate 1848. godine u svim demokratskim sustavima svijeta, ili što se borio za humaniji i bolji život svih građana, uključujuć i brojne vjernike u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji?

(S.Š., 04.2009.)

68. se ponavlja u 2009.?

Ovih dana se događaju pokreti studenata u kojima se oni bore za opće pravo na obrazovanje, da obrazovanje ne bude privilegija i roba koju mogu imati samo bogati. Mi, koji smo studirali te 1968. godine sjećamo se entuzijazma i želje za promjenama u odnosu na studentski standard i prava studenata (premda je tada studij bio besplatan kod nas za redovne studente!). U svakom slučaju, bunt protiv postojećeg uvijek se prvo rađa kod mladih i jedino oni mogu mijenjati svijet na bolje! U ostalom, to i jest njihov svijet, svijet koji dolazi.

Mi u SRP-u ne možemo ne biti uz njih, premda se nismo i ne želimo miješati bez pitanja i potrebe u događaje. Dajemo im samo iskrenu podršku jer se bore za nešto što je u svijetu prihvaćeno kao civilizacijska norma - besplatno školovanje kao garant uspješnog društva. Posebno nas treba veseliti da jedan naš letak iz 2007. sadrži iste intencije i ne samo u obrazovanju:

Građani Hrvatske. Drugarice i drugovi.

Usporedite prošlost i sadašnjost. Razmislite o budućnosti.

1987 2007 2027

Besplatno školovanje za sve ………Plaćeno školovanje…………..Škole samo za odabrane

Besplatno zdravstvo za sve…………...Participacija……...……….Zdravstvo samo za bogate

Posao za sve……………………Posao za podobne………...…..Samo za privilegirane

Jeftino stanovanje…………………..Skupo stanovanje…………………..Podstanarstvo

Plaće po rezultatima rada…………..Ponižavajuće plaće………..…………Nadničarstvo

Dostojanstveni umirovljenici……….Građani drugog reda…………………..Nepoželjni

Ako volite zemlju u kojoj živite, ako vam je stalo do njene budućnosti, i ako ne mrzite nikog po vjerskoj, rasnoj, nacionalnoj, ili nekoj drugoj osnovi - pridružite nam se.

Gornji letak nije osobito bio prepoznat u javnosti, a sada nam se čini da se spontano prihvaća i po njemu poduzima akcije za demokratskim putem uvođenje promjena. E, pa živjeli!

(B.Dugonjić, 21.04.2009.)

POZIV GRAĐANIMA GRADA ZAGREBA

Socijalistička radnička partija Hrvatske okuplja sve ljude koji se u Hrvatskoj zalažu za demokratski

Socijalizam, za punu sčobodu ljudske osobnosti, za njeno dostojanstvo, materijalni i duhovni boljitak,

neposredno djelovanje u proizvodnom, javnom i kulturnom životu, te tehnološki ekološki održiv

razvitak.

Temelj političkog djelovanja SRP-a je u ostvarenju interesa svih radnih ljudi i građana Zagreba i Hrvatske, koji žive od svog rada.

Slijedimo pozitivna dostignuća i iskustva svih radničkih, socijalističkih i ekoloških pokreta iz svijeta, Europe i bivše Jugoslavije, a posebno cijenimo bogata iskustva prakse radničkog i društvenog samoupravljanja.

Antifašizam je snažno demokratsko uporište za djelovanje SRP-a u Hrvatskoj i u međunarodnoj suradnji.

SRP posebno poštuje Josipa Broza Tita, Hrvata, dokazanog vođe antifašističke borbe u svijetu i kod nas, tvorca miroljubive koegzistencije među narodima i državama i samoupravnog socijalizma, te se protivimo pokušajima konzervativaca i neofašista u blaćenju Titovog imena.

Kakav Zagreb želimo?

1. Želimo Zagreb kao grad ugodnog i sigurnog života svih njegovih građana, građana
Hrvatske i svih dobronamjernih i dobrodošlih građana svijeta i sa prostora bivše
Jugoslavije

2. Zalažemo se za dalju decentralizaciju vlasti tako da građani mogu u lokalnoj samoupravi
demokratski odlučivati o svim bitnim pitanjima života i rada, uključujući prostorne
planove, zadovoljenje kulturnih i drugih potreba,

3. Raditi ćemo da Zagreb ponovo bude regionalni europski gospodarski i kulturni centar i
most spajanja ljudi, ideja i kapitala ovog dijela Europe,

4. Izvršiti ćemo reforme u zdravstvu kojim se vraća uloga Domova zdravlja po
općinama (kvartovima) u primarnoj zdravstvenoj zaštiti dostupnoj svakom građaninu, te
za socijalne programe koji će osigurati dostojan ljudski život svakom čovjeku,

5. Raditi ćemo na projektima da svaki građanin ostvari pravo na rad, na stan, zadovoljenje
svojih kulturnih, sportskih i drugih životnih potreba u 21. stoljeću.

6. Podržavamo projekte dovršenja Sveučilišne bolnice Zagreb-Blato sa Termama,
    pretvaranje nekih bolnica u domove umirovljenika i izgradnju novih, za Zagreb na Savi,
    izgradnju dječjih vrtića i novih škola , za novo odlagalište otpada i spalionicu, nove
    mostove na Savi, prigradsku željeznicu i sjevernu tangentu i Kaptol kao pješačku zonu

Na lokalne izbore SRP izlazi u 5 Županija i 40 gradova i općina u Hrvatskoj, a članstvo od 3.052 člana će svojim aktivnostima u predlaganju kvalitetnih kandidata,.omogućiti očekivani izborni rezultat, ulazak u općinska vijeća i Županijske Skupštine. Na našim izbornim listama neće biti kandidata koji su nemoralni, ratnih profitera i tajkuna iz kriminalne pretvorbe i privatizacije.

Socijalistička radnička partija Hrvatske - Gradska organizacija SRP-a Zagreb poziva sve građane da izađu na izbore , a da glasaju prema savjesti i opredjeljenjima.

U Zagrebu, 09.04.2009. godine. (Politički tajnik, Stjepan Šafran)

KALENDAR OBILJEŽAVANJA ZNAČAJNIH DOGAĐANJA U TRAVNJU I SVIBNJU 2009. GODINE:

1. ZELINA (BEDENICA) 18.04. u 10,30

2. LEPOGLAVA 26.04. u 08,00

3. JASENOVAC 26.04. u 08,30

4. KUĆA CVIJEĆA BEOGRAD 03.05. u 07,00

(popunjeno) prijevoz 200 kn

5. VELJUN 06.05.

6. KUMROVEC 04.05. u 12,00

7. TOPUSKO 09.05.

8. KUMROVEC 23.05. u 08,30

Prijavljivanje u SABA-e kod Dragice Lovreković, tel. 01/4840810

POZIV

POSJET JASENOVCU u nedelju 26.04.2009.

Odavanje počasti žrtvama najvećeg ustaškog logora u II. svjetskom ratu.

Delegacija SRP, kluba komunista SRP Zagreb i Foruma žena SRP pozivaju zainteresirane članove SRP-a da se jave na telefon 01/2317-746 radi osiguranja mjesta u autobusu. Autobusni prijevoz je besplatan. Autobusi polaze u 8,30 sati ispred Matematičke gimnazije na Jordanovcu. Povratak poslije podneva.

VIJESTI IZ EU

Taxpayers Alliance: Troškovi članstva u EU deset puta viši od službenih!

Udruga za zaštitu prava i interesa poreznih obveznika Taxpayers' Alliance tvrdi kako su stvarni troškovi članstva u

Europskoj uniji za zemlju članicu mnogo puta viši od brojki koje navodi Europska komisija. U brošuri pod nazivom

"Velika europska prevara" ova britanska udruga procjenjuje da članstvo u EU košta svakog građanina EU 2.400 eura

godišnje, a ne 235 eura koliko navodi Komisija, čime je njihova procjena oko deset puta više od službenili brojki.

( http:zaklada.civilnodrustvo.hr/category/106/subcategory/146/1739 )

AKTUALNO: Izjava za javnost

KOLIKO KOŠTA NATO?

DALI STE SPREMNI NA TERORISTIČKE NAPADE?

Ova teška svjetska recesija, koja je svim ozbiljnim vladama nametnula, uz saniranje i očuvanje svojih ekonomija, oštru štednju i kresanje mnogih rashoda, još uvijek nije uspijela natjerati našu da konačno napusti politiku bahate rastrošnosti. U sklopu takvog neracionalnog ponašanja spada i namjera ove vlasti da nas, povlačeći za nos, uvuče u NATO savez, bez obećane javne i transparentne prezentacije bilanse troškova. Stoga pitamo Vladu: koliko nas košta NATO?!

Koliko košta članarina koja se plaća godišnje ? Koliko košta zapuštanje, pa uništavanje domaćeg vojnog arsenala, a u svrhu nabave "novog", "suvremenog", zapravo otpisanog NATOvog oružja? Koliko koštaju vježbe i oprema po tzv. "NATO standardima" i angažmani intervencionističkih trupa koje već, javni ili tajno, vode okupacijske ratove za američke interese po meridijanima svijeta ?

Na ta, i mnoga druga, pitanja ova nas vlast nije ni pokušala informirati, niti joj to pada na pamet, jer je svima jasno da će ovo bezglavo srljanje u NATO avanturu po svaku cijenu, zapravo iznimno koštati. Zato nam se i taji poduži cijenik upravo sada nepotrebnih troškova, posebno u svjetlu enormnog vanjskog duga kojeg nismo u stanju vraćati bez novog zaduživanja. Sve to nas dovodi u još teži, bezizlazniji, položaj. Samo gruba procjena troškova govori da će nas NATO u par narednih godina stajati najmanje 10 milijardi kuna!Godišnja članarina, koja puni NATO blagajnu, će stajati Hrvatsku 3 milijuna eura. Stupanjem u savez, Hrvatska mora dati 700 vojnika za razne svjetske intervencije, a koji se upravo uvježbavaju, sve o našem trošku.Za njih 300 koji su već u NATOvoj okupaciji Afganistana, pa 60tak u Čadu i na dr. ratištima u 2008. godini smo na njihove visoke plaće i privilegije potrošili preko 10 milijuna eura, plus troškovi prijevoza, hrane, smještaja, opreme itd., koje upravo plaćamo. Od Hrvatske se zahtjeva, kao i u slučaju Slovenije, da zaštitu svog zračnog prostora godišnje plaća 20 milijuna eura. Troškovi će rasti kada krene izgradnja i opremanje baza pored Pule ili Splita, Zadra ili Slunja, možda Dubrovnika, za koje se tvrdi, kao i Slovencima, da ih neće biti, a upravo se u Sloveniji u Cerklju, tik uz našu granicu, gradi ogromna zračna baza za prihvat najvećih NATO zrakoplova. Sve je to u sklopu prerasporeda većeg broja baza iz Njemačke na novoprimljene članice. Ne postoji članica NATOa koja nema bazu na svom terenu. U prostoru baze prestaje jurisdikcija matične zemlje, a NATO snage imaju pravo iskrcati se i intervenirati na području Hrvatske i bez dopuštenja naših vlasti!

Zato je početkom travnja, uoći posjeta tadašnjeg američkog predsjednika J. W. Busha, Hrvatskoj, Ministarstvo vanjskih poslova sklopilo štetni ugovor sa SAD-om o stacioniranju američkih snaga u Hrvatskoj, tobože, poput Britanije i Njemačke tvrdeći da to "ne znači da Hrvatska neće imati jurisdikciju nad američkim vojnicima". Samo neka slovenska NATO- iskustva: baza u Cerklju je na 10 km.od nuklearne elektrane, a morala bi po zakonima EU biti ne bliže od 50 km., zbog stalnih dnevno-noćnih vježbi-"touch down"- svakih 4 min.lokolnom stanovništvu šireg područja buka je nesnošljiva, korupcijske afere potresaju Ministarstvo obrane jedna za drugom, ulaskom je natjerana povećati izdatke za vojsku, a ponovljeni referendum ovog puta bi doživio totalni fijasko. No, ova "šutnja administracije" nam je sasvim jasna. Ono što nam nikako nije jasno jest da je ovoj vladi bacanje tolikog novca u beskrajni NATO bunar važnije od spašavanja brojnih domaćih firmi od bankrota i sve masovnijeg otpuštanja radnika, osiguranja radnih mjesta i sigurnosti mnogih obitelji, stvaranje novih proizvoda, otvaranje škola i vrtića, većih plaća i mirovina, investicija u izvoznu privredu, brodogradnju, drvnu i tekstilnu industriju, poljoprivredu, zdravstvo, školstvo, turizam ...?!

I još jedno važno pitanje: kojim pravom nas vlast uvlačenjem u NATO dovodi u zonu opasnih terorističkih napada? Od jedne mirne i miroljubive zemlje, koja je nekada u svijetu poštovana kao značajni faktor mira i tolerancije dosegnuvši sami vrh svjetske diplomacije, događa se preobražaj u poniznog poslušnika i lakeja jednom omraženom svjetskom policajcu. I upravo tu leži realna opasnost za Hrvatsku i njene građane, a koja do sada nije bila ni zamisliva! To su napadi terorističkih i osvetničkih grupa na sljedbenike i prijatelje američke imperijalne politike, koje smo do sada pratili iz naših mirnih domova putem novina i tv ekrana, u Americi, Španiji, Francuskoj, Grčkoj, Njemačkoj, Britaniji, a već sutra sasvim moguće i kod nas.

Zato ozbiljno pitamo Vladu: jeste li spremni na terorističke napade razjarenih fundamentalističkih skupina, na bombe po našim ulicama i brojne nevine žrtve?! Za njih ćete vi biti odgovorni!

Split, 16.02.2009. Predsjednik GO SRP-a Split

Ranko Adorić, dip.ing.

TRAŽENJE ISTINE

MITING NA PETROVOJ GORI 04.03. 1990. – ORGANIZATOR I MOTIVI

Upravo se navršilo 19 godina otkako je na Petrovoj gori na Kordunu održan veliki narodni miting kojeg su organizirale organizacije boraca Narodnooslobodilačkog rata općine Vojnić i Vrginmost. Pozvani su da sudjeluju svi građani koji to žele sa područja Korduna, Banije, Like i sjeverne Dalmacije, a posebno borci Narodnooslobodilačkog rata i istaknuti rukovodioci u partizanskim jedinicama. Odaziv je bio neočekivano velik, a organizatori tvrde da se okupilo između 70 000 i 100 000 ljudi na proplanku vrha Petrove gore kod monumentalnog spomenika i impresivnog umjetničkog djela Vojina Bakića, kojeg je podigla Republika Hrvatska da simbolizira veličinu i značaj antifašističke borbe naših naroda i narodnosti. Pristiglo je i oko 600 osoba sa Kosova u željezničkoj kompoziciji do Vojnić kolodvora koji su željeli da osobno prisustvuju ovom skupu, i da kažu što imaju o sebi i svojim nedaćama na Kosovu.

U razgovoru organizatora i pristiglih Srba sa Kosova došlo se do zaključka da vremenski nije moguće da se sasluša veći broj govornika a i s obzirom na razloge zbog kojih je miting organiziran odlučeno je da govore samo predsjednici općina i istaknuti prvoborac, jedan od organizatora ustanka u ovom kraju, narodni heroj general pukovnik Dušan Pekić te jedna od najistaknutijih žena heroina antifašističkog pokreta Hrvatske Milka Kufrin. Okupljanje i tijek mitinga proteklo je u najboljem redu bez ikakvih incidenata, ali je suprotno upozorenju organizatora bilo izvijesnih provokacija suprotnih programu i motivima ovog narodnog skupa. Na primjer, bilo je transparenata sa slikom Slobodana Miloševića, sa ispisanom parolom "ovo je Srbija", i odjevenih muškaraca u srbijanske narodne nošnje sa šajkačama i kokardama, ali bez ikakvog grupnog okupljanja, izvikivanja parola, ili na bilo koji način ometanja govornika. General Pekić je pročitao svoj napisani govor, kojeg je 6 dana prije zakazanog mitinga dao predsjedništvu Saveza boraca Republike Hrvatske da ga pročitaju, daju eventualne primjedbe ako ih imaju i ujedno su pozvani da dođu na zakazani miting. Međutim, nije nitko pristupio, a miting je po utvrđenom programu održan uz veliku podršku i odobravanje publike. Onda su kopije govora date novinarima sa zahtjevom da se objave.

Govori nisu objavljeni, nego samo neki inserti u Vjesniku, Danas-u, i televizijskom Dnevniku. Na televiziji su pokazane samo izdvojene slike kojq su, se mogle iskoristiti za etiketiranje i tvrdnju da se radi o pročetničkom mitingu, a o drugim parolama, transparentima, govorima, simbolima i slikama iz antifašističke borbe ni riječi. Na ovakve postupke, ne samo medija, nego i institucija Saveza komunista reagirao je general Pekić sa polemičkim istupom i pismom i tražeći da se objave govori i njegovo pismo, ali to nije učinjeno, nego su se preko medija i brojnih sastanaka organizacije SKH uporno širile tvrdnje da su Srbi u Hrvatskoj održali pročetnički miting. Ta laž je uvjerljivo demantirana rezultatima izbora, jer su Srbi pretežno glasali za kandidate Račanove stranke, a znatno manji dio za Srpsku demokratsku stranku Jovana Raškovića, Radi podrobnije elaboracije i argumentacije za razloge i motive organiziranja mitinga na Petrovoj gori i svega onoga što se kasnije događalo srbima u Hrvatskoj navodim još slijedeće :

1. Poslije raspada Saveza komunista na 14.-om kongresu 19.1.1990. i istupa čelnika HDZ-a na konvenciji u dvorani Lisinski,postalo je sasvim jasno i uvjerljivo da će se Jugoslavija kao država raspasti. Nitko od čelnika i kreatora programa za odcjepljenje Hrvatske nije pristupio srpskom narodu i njegovim političarima sa objašnjenjem i nekom ponudom dogovora i garancije za zaštitu njihovih prava i sigurnosti. S obzirom na teška i tragična iskustva ovog naroda iz Drugog svjetskog rata ovaj narod je
zahvatio paničan strah da se ne ponovi 1941. godina.

2. Ovaj strah je pojačan vraćanjem ustaških emigranata iz inozemstva i njihovim prijetnjama, a postojeća državna vlast se prema njima ponašala tolerantno čak i kad pjevaju pjesme pohvale ratnih -zločinaca iz Drugog svjetskog rata i njihove ideologije.

3. Predstavnici Srba koji su obavljali rukovodne funkcije u strukturama vlasti RH, iznenađeni sa svim što se događa i nesposobni da ostvare kontakt sa narodom šute, a i sam Hrvatski narod iznenađen i zbunjen ne pokazuje volju i spremnost da se zajedno sa Srbima bori za zaštitu njihovih prava i sigurnosti. Naprotiv, većina nasjeda i vjeruje nacionalističkim lažima o srpskoj krivici za sve što u Jugoslaviji nije valjalo, iako se zna da su Jugoslavijom na ključnim pozicijama upravljali pripadnici hrvatske nacionalnosti.

4. Saznanje Srba u Hrvatskoj da su ih vodeći ljudi još iz NOB-a obmanjivali da je koncepcija Jugoslavije siguran, čak i jedini pravi put za prosperitet i napredak svih ljudi. Ti isti, kad su se učvrstili na vlasti počeli su razmišljati i postepeno stvarati nove koncepcije, neodgovorno eksperimentirajući a
krijući to od naroda, kao da je Jugoslavija njihovo privatni vlasništvo. Kada se danas to analizira onda se vidi da je od početka stvaranja nove Jugoslavije bila prisutna tendencija da se postepeno putem federacije ide ka konfederaciji i stvaranju samostalnih republičkih država, dajući ista prava i
autonomnim pokrajinama koje po prirodnom i povijesnom pravu pripadaju Srbiji. Nema nikakvih tragova tendenciji demokratizacije sistema vlasti, nego upravo suprotno, učvršćenje vlasti u rukama republičkih birokracija pod čvrstom rukom neupitnog i karizmatičnog vođe kao institucije dok je on živ, a poslije rasulo bez reda i zakona pa tko šta ugrabi. Neobjašnjivo je da su republičke elite revolucionara velikim dijelom pristale na ovakav put i dale se potisnuti u šutnju i neaktivnost trpeći vješto organizirane hajke protiv unitarizma i centralizma na nivou Jugoslavije, a favoriziranje republičkog birokratskog centralizma sa nacionalističkim nabojem koji je vodio ka zaoštravanju odnosa, širenju nepoverenja, obmanjivanju i oživljavanju mržnje među našim narodima.

5. U javnosti pred Hrvatskim narodom lansirana je laž daje u Srpskom narodu u Hrvatskoj oživio i razvio se nacionalizam uperen protiv nužnih reformi, koje nameće ne samo naša unutarnja situacija nego i dubinski poremećaji u globalnih razmjerima. Oživljena je i teorija Ante Starčevića o Srbima kao remetilačkom elementu u Hrvatskoj, pa se pojavila I prijetnja koju je objavio naš poznati i u svijetu vrlo afirmirani umjetnik Edo Murtić , inače bliski prijatelj predsjednika Tuđmana, kada ga je Tuđman pozvao da se uključi u rukovodstvo HDZ-a i između ostalog rekao: "mi moramo nastaviti tamo gdje je Ante Pavelić stao",. Osim toga, prijetnje preko telefona, pismenih poruka u poštanskom sandučiću, otpuštanju sa posla, i niz drugih načina uznemiravanja i šikaniranja čak i djece u školama.

Sve je to izazvalo uznemirenost i paničan strah Srba u Hrvatskoj i bez ikakvog utjecaja Slobodana Miloševića. Milošević je kasnije postao nacionalist, jer je prihvatio Šešelja i Draškovića u kaoaliciju, a:sa Tuđmanom je stupio u pregovore radi podjele BIH. Doduše, mora se uzeti u obzir da su neki intelektualci na čelu sa Dobricom Ćosićem, zajedno sa Jovanom Raškovićem doprinijeli da se kod jednog dijela Srba u kninskoj krajini probudi nacionalizam i odluka na pobunu , ali ta ekipa bila je u oštrom sukobu sa Miloševićem kao nosiocem staljinističko-komunističke ideologije. Inače,u 2.-om svjetskom ratu, četnici su imali izvjestan utjecaj samo u sjevernoj Dalmaciji i Lici. General Dušan Pekić i mnogi drugi borci NOB-a i mlađi uzdignuti kadrovi, cijeneći postojeću situaciju došli su do zaključka da se nameće nužna potreba razgovora i dogovora između naša dva naroda, odnosno da se organizira inicijativom Srba jedan ovakav skup pozivom na razgovore i porukom Hrvatskom narodu i rukovodstvu da ne srlja u nikakve bitne promjene ustava i promjena u društvu bez sporazuma i dogovora sa Srpskim narodom koji po ustavu ima status ravnopravnog naroda, koji je utemeljen u tekovinama Narodnooslobodilačke borbe. Poruka se izričito poziva na iskustvo iz Narodnooslobodilačkog rata i na jedno od temeljnih programskih načela tog rata, bratstvo i jedinstvo. Danas, skoro poslije 20 godina, još uvijek sa moralnim pravom postavljamo pitanje zašto govori nisu bili objavljeni, javno raspravljani i kritikovani ako je za to bilo razloga, a sa Srbima uspostavljen ravnopravan demokratski dijalog, makar to i duže trajalo da bi se izbjegao ratni sukob. Predsjednik Tuđman izjavio je svoje uvjerenje da se moralo ići u rat, jer da se bez takvog rata nije mogao postići cilj suverene Republike Hrvatske, što je bio povijesni san Hrvatskog naroda.

Na kraju, mislim da ni danas" nije kasno da se raščisti i utvrdi istina o mitingu na Petrovoj gori 4.3. 1990. godine, koristeći ovu narodnu mudrost „bolje ikad nego nikad“, iako su tragične povijesne role u velikoj mjeri odigrane, ali ne sasvim završene. Varaju se oni koji misle da se istina može sakriti. Upravo sam gledao jedan dokumentarni film, 90 minuta, koji karikirano ali uvjerljivo i istinito prikazuje i imenuje kao prljavi rat između naših naroda. Uvjeren sam da će se oni koji se danas busaju u prsa i hvale velikim zaslugama, kad uvide šta je postignuto sramiti ako u sebi imaju poštenja i dostojanstva i čuditi se kako su mogli kao školovani ljudi prihvatiti manipulacije i podržati bolesno ambiciozne lidere koji su se bezkrupuloznq nametali ili su izvana lansirani radi ostvarenja nečijih interesa čak I pod cijenu krvavog građanskog rata. Srpski narod iz Hrvatske ima moralno i civilizacijsko pravo da se sa njega skine odijum koji je nametnut lažima i falsifikatima preko moćnih medija i dobro plaćenih profesionalaca i amatera gebelsovskog tipa. Ovaj narod je dokazao u svojoj povijesti a naročito u Drugom svjetskom ratu da nije sklon osvetničkom mentalitetu i ideologiji i da zna razlikovati vjerne i poštene ljude od zločinaca i avanturista i sa svima onima koji se distanciraju od počinioca zločina i njihovih ideologija, da održi i ponovo uspostavi prijateljske odnose na bazi uzajamnog poštovanja i korisne suradnje. Ali, podvlačim, ovo se ne može postići pasivnošću, šutnjom i mazohističkim nihilizmom, uz uobičajene fraze, ništa se ne može, veliki odlučuju i diktiraju, krivi su geostrateški položaj i povijest, nesposobni rukovodioci, itd. U svemu ovome ima istine, i bilo bi neophodno da se ona javno i naučno raspravi uz sudjelovanje stručnih ljudi i živih svjedoka, ali aktualni nosioci vlasti nisu tome skloni jer se plaše suočenja sa istinom i svojim vlastitim greškama. Do sada već imamo dosta memoarskih, nešto i naučnih a više publicističkih vrlo provokativnih retoričkih istupa koji će vjerovatno izazvati veću aktivnost nauke , ne samo radi znatiželje nego radi učenja na vlastitim iskustvima.

Već dosta traje raskorak između napretka nauke i tehnike sa jedne strane i zaostajanja nauka društvenih smjerova koje se u 20.-om stoljeću uglavnom vrte u krugu, jer dominantnom današnjem društvenom sistemu nije u interesu da se nešto bitno mijenja u društvenim odnosima a dobro plaćaju one naučenjake koji rade po naruđbi, a ne po svom vlastitom uvjerenju i naučnim spoznajama. Ekološka i tehnološka opasnost koja prijeti samouništenjem i sve veće osiromašenje sve većeg dijela čovječanstva nameću kao nužno da se iskorači iz začaranog kruga putem humanističke i demokratske globalizacije i stvaranja čvrstih normi međunarodnog prava. U skladu s tim trebalo bi akcionoj paroli 19.-og i 20.-og vijeka:

„PROLETERI SVIH ZEMALJA UJEDINITE SE“ dodati još jednu aktuelnu za 21. stoljeće :

„MOZGOVI NORMALNIH, UMNIH I POŠTENIH LJUDI CIJELOG SVIJETA UJEDINITE SE“.

                                                                                                                           Savo Borota, 04.03.2009.

ZAJEDNIČKI PROSLAVLJEN 8. MART, DAN SVIH ŽENA SVIJETA

   U nedelju 08.03.09., u prostorijama mjesne zajednice Susedgrad u Vrapču, Društvo Josip Broz Tito i Udruga antifašističkih boraca i antifašista Susedgrada i Černomerca, Zajednica udruga AFBA Zagrebačke županije i grada Zagreba, Savez AFBA Hrvatske, Predsjedništvo Saveza udruženja boraca NOR Zagreba i RH, Forum žena SDP Zagreba, Forum žena Socijalističke radničke partije i Klub komunista SRP priredili su svećanost i druženje povodom 8.marta, Dana žena.

    U punoj dvorani druženje su otvorile predsjednica GO SRP Zagreba Zvjezdana Lazar i članica Predsjedništva Foruma žena SDP Zagreb Jasenka Borić. One su naglasile odstupanja od proklamiranih prava žena u svijetu i kod nas iznoseći i statističke podatke koji to ilustriraju. Skup su pozdravili: Predsjednica Društva J.B.Tito Zdravka Vučkovac, podpredsjednica GO Foruma žena SDP Ljiljana Ivković, predsjednica Foruma žena SDP MO Stenjevec Anita Bešić, te tajnik Društa J.B.Tito Trnja i politički tajnik SRP Hrvatske, Stjepan Šafran. Zbor KUD Matice umirovljenika Susedgrad poslije hrvatske himne i Internacionale izveo je niz pjesama koje su pozdravljene aplauzom. Zapažena je i pjesma "Bella ciao" koju je izveo Aleksandar Košutić i recital pjesama Ladislava Prežigala. Prisutni drugovi su ženama podijelili karanfile i ruže čestitajući im njihov dan.

    Među prisutnima zapažena je i predsjednica Hrvatske europske stranke Nada Šebalj koja je srdačno prihvaćena.

    Druženje je nakon programa nastavljeno uz zakusku, bogatu tombolu, živu glazbu i ples do kasne večeri.

                                                                                                                                                               Božidar Dugonjić, 10.03.09.

USPJELA TRIBINA O ZDRAVSTVU I SOCIJALNOJ POLITICI





        Gradska organizacija SRP u Zagrebu u suradnji sa Savezom društava "Josip Broz Tito" Hrvatske priredila je otvorenu tribinu o temi "Zdravstvo i socijalna politika". Tribina je održana u dvorani Saveza antifašista hrvatske u P. Hatza 16. Premda je o događaju obavješteno 6 najvažnijih medija u Zagrebu, niti jedan nije dao najavu događaja u javnost u tisku, radiju ili televiziji. No,ipak je bilo 56 prisutnih, tj. puna dvorana.   Tribinu je otvorila predsjednica GO Zvjezdana Lazar predstavivši predavača, akademika Dr. Marka Šarića i prisutne predstavnike Hrvatske europske stranke, predsjednicu Naju Šebalj sa suradnicima te Maria Ivekovića, predsjednika sindikata.

        U prvom dijelu izlaganja, Dr. Šarić je prikazao niz slajdova govoreći o razvoju zdravstvene službe i njenom socijalnom djelovanju od vremena između dva rata do danas. Pri tome je spomenuo Dr. Andriju Štampara i njegov plodni rad na stvaranju primarne zaštite i zdravstva u cjelini. Naglašena je uloga primarne zaštite u kojoj obiteljski liječnik i domovi zdravlja omogućavaju uspješnu i efikasnu primarnu zdravstvenu zaštitu. Ukazano je da je prosječna starost bolnica u Zagrebu oko 92 godine. To igra znatnu ulogu u kvaliteti i mogućnostima, koje su i tako ograničene materijalnim problemima jer nagli razvoj moderne medicine i medicinske tehnologije društvo ne može pratiti dovoljnom financijskom potporom. Zato su u prosjeku naše bolnice zaostale u standardu prema Europi. Zdravstvo u Hrvatskoj je stalno u teškim materijalnim prilikama. Uz to, devedestih godina je iz nepoznatih razloga ozbiljno narušen sustav domova zdravlja koji su uz tvorničke ambulante osiguravali dobru, racionalnu i efikasnu primarnu zaštitu. U najnovije vrijeme se ponovno naslućuju napori na stvaranju sličnog sustava zdravstvenih usluga. Privatna liječnička praksa koja se na veliko širi dobra je, ali nosi u sadašnjem stanju naznake sukoba interesa jer je veliki dio liječnika u privatnim ambulantama i klinikama zaposlen u državnim medicinskim ustanovama. To je miješanje privatne i državne prakse što šteti kvaliteti medicinske usluge u državnim bolnicama i klinikama i daje mjesta korupciji. I plaće liječnika u državnom sektoru su niske.

        Sustav obaveznog nacionalnog zdravstvenog osiguranja mora postojati i djelovati samostalno (financijski je iscrpljen devedesetih godina i nikako da se oporavi) u okviru zakona i propisa. On osigurava solidarnost i zdravstvenu zaštitu i najsiromašnijem dijelu stanovništva koji bi ostao bez ikakve mogućnosti liječenja u slučaju jedino privatne prakse. Već se osjeća rast troškova liječenja a uz to tendencija starenja stanovništva rezultira novim potrebama u zdravstvu.

        U drugom dijelu izlaganja Dr. Šarić je predstavio projekt nove bolnice Zagreb jug u Blatu. Dajući podatak da je nakon odluke na referendumu o samodoprinosu građana Zagreba za bolnicu (1982. godine) do 1987. g. uplaćeno oko 156 miliona Eura kojima je izgrađeno oko 45 % bolničkih objekata. Od tada gradilište stoji i djelomice propada a spominje se sporadično samo pred izbore u izbornoj kampanji. Izvanredna vrijednost te nove Sveučilišne bolnice prikazana je u nizu slajdova. Kompleks nije zamišnjen kao lokalni medicinski centar već kao objekt od šire važnosti, za regiju i cijelu Hrvatsku. Uz velike bolničke kapacitete (3.000 - 3.700 zaposlenih i 1.100 kreveta na odjelima!) važni su i njeni nastavni kapaciteti s velikim brojem seminarskih dvorana (31!) i većih predavaonica (4), TV studio, interna televizija, foto servis, internat s 40 jednokrevetnih soba, knjižnica i prostorije za prehranu i boravak. Kada bi bila gotova, predstavljala bi jedan od najvećih medicinskih centara u Europi. No za njen rad je potrebno imati i odgovarajući kadar a zna se da Hrvatskoj nedostaje oko 1.500 liječnika.



        Po završetku izlaganja Dr. Šarića, postavljana su mu neka pitanja na koja je on odgovarao prema vlastitim saznanjima. U diskusiji je naglašeno da treba nastojati da se se poveća samouprava u zdravstvu učešćem građana u upravama jer oni financiraju cijeli sustav a ne mogu ništa odlučivati o njegovom funkcioniranju. Spomenuta je i mogućnost podjele dionica bolnice građanima Zagreba koji su ulagali u nju samodoprinosom kako bi se spriječila "privatizacija" kakvu gledamo svakodnevno u Hrvatskoj. Najavljeno je skupljanje potpisa na peticiju za dovršenje ove bolnice.

                                                                                                                                                        Božidar Dugonjić, 04.03.2009.

PREDSJEDNIŠTVO GO SRP ZAGREB

26. veljače 2009. g. održana je sjednica Predsjedništva GO SRP-a Zagreb na kojoj se raspravljalo o predstojećim lokalnim izborima. Gradska organizacija Socijalističke radničke partije Zagreb je akciono sposobna, sa brojnim članstvom, da da izađe na izbore samostalno ili u koaliciji sa strankama sličnog usmjerenja, pa se tako već vode preliminarni razgovori i dogovori oko formiranja koalicija lijeve orijentacije, a ne isključuje se i podrška i SDP-u ili zajednički nastupi u gradskim četvrtima.

                                                                                                                                                    Stjepan Šafran, Zagreb, 27.02.2009.

PREDSTOJEĆI LOKALNI IZBORI I TRANZICIJA

Prije nekih dvadesetak godina a možda i nešto više, često se u našem političkom žargonu mogla čuti glagolska imenica tranzicija koja potječe iz grčkog jezika i označava pojam za koji u našem jeziku treba upotrijebiti nekoliko riječi (npr. kretanje i prenošenje nečeg određenim pravcem do željenog mjesta bez zastajanja i pretovaranja). U novije vrijeme ova riječ se rijeđe čuje pa se može pomisliti da smo mi našu tranziciju iz pokusnog socijalizma u kapitalizam u potpunom ili bar u bitnom opsegu ostvarili.

Nakon ove uvodne napomene moramo postaviti pitanje kakve veze ova napomena ima sa predstojećim izborima za lokalna tijela vlasti. Ima veze itekako, jer moramo vidjeti i ocijeniti kako su nas vodili i kud su nas doveli ljudi koje smo birali da nas predstavljaju i vode kao naši izabranici na dosadašnjim izborima od početka tranzicije. Početi ćemo kronološkim redom :

1. Nastojali su i djelomično uspjeli da nas "oplemene" nacionalnim osjećajem visokog napona, tako da kada netko na velikom koncertu u Splitu na kojem prisustvuje 15000 osoba, glasno uzvikne "ubij onoga...." prolomi se aplauz, a nitko ne protestira niti napušta koncert.

    2. Ne samo 200 obitelji nego mnogostruko više se je obogatilo bez uloženih radnih napora i sposobnosti jeftino kupujući, a znatno skuplje prodajući "zastarjele tvrtke", čija samo nepokretna imovina predstavlja veliko bogatstvo, a tisuće zaposlenika koji su u tim tvrtkama ostvarivali vlastitu egzistenciju lažima nagovoriše da idu u prijevremenu mirovinu ili na burzu rada, odnosno na ulicu.

    3. Narodnim masama, prvenstveno mladim generacijama, omogućili su da stječu vojničke vještine, da se ističu svojom hrabrošču, sposobnostima i patriotizmom žrtvujuči vlastite živote, zdravlje, najmilije srodnike i prijatelje. Postali smo zemlja sa proporcionalno najvećim brojem invalida i društveno priznatih zaslužnih branitelja. Uspjeli smo da se međusobno zavadimo, izgubimo međusobno povjerenje i toleranciju tako da smo postali nesposobni da se udružimo oko zajedničkog interesa I jedinstva u borbi za ostvarenje tog interesa. Uživamo demokratsko pravo da govorimo što god hoćemo ali ne i gdje god hoćemo, uglavnom sebi u bradu ili pred manjim grupama, koje se plaše da slušaju nekog jeretika, a pristup elektronskim i publicističkim javnim medijima je takorekuć nemoguć svima koji nemaju dovoljno novaca da plate velike sume i svojim pristupom i stavovima uklope se u odgovarajuće standarde koje utvrđuje elita moćnika.

    4. Etička, odnosno moralna načela svrstana su u najnižu kategoriju vrijednosti. Jednostavno se ljudi čude kad se netko poziva na poštenje i istinu, a među mladima se tek pojavljuje manji broj umnih i zdravih koji vjeruju da su ovi duhovni poremećaji prolazni i da će doći nova era duhovne nadgradnje i katarze koja će odbaciti ili razjasniti mnoga opterećenja satkana od zabluda, laži, intelektualne lijenosti i raznih vrsta nihilizma. Mnogi iz mlade generacije tu vrstu ljudi naziva novim vjernicima tj. konzervativcima i utopistima. Ovi pezorativno nazvani novi vjernici postaju uporni u uvjerenju da je homo sapiens sposoban da nađe izlaz iz svake krize, jer mu je imanentna osobina da voli život i da se prilagođava nečem što je za njega bolje.

    Evo to bi bilo nekoliko natuknica o našoj tranziciji i njenim rezultatima, a sada još nešto u vezi sa predstojećim izborima.

    Postoji jedna biblijska sentenca koja kaže : "ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvijerka svoj trag pokaže", a danas živuće generacije u ovim turbulentnim vremenima dolaze u velika iskušenja dali će znati otkloniti nastale poremećaje. Grandiozni napredak nauke i tehnike to imperativno nalaže kao uvjet opstanka čovjeka čiji duhovni razvoj nije tekao uporedom sa naučnim i tehničkim usponom. Ovo proturječje prati čovjeka vijekovima, ali sad je došlo do kulminacije, jer više se ne može naći izlaz iz krize na dosadašnji način, tj. putem imperijalističkih i kojekakvih drugih ratova, nego treba pamet, međunarodna suradnja, međunarodna standardizacija i globalizacija na temelju demokratski usvojenih normi međunarodnog prava. Već dosadašnja iskustva su pokazala da je to moguće postići uz spoznaju nužnosti na globalnom planu, odnosno uz upotrebu one stare naše izreke "nužda zakon mijenja". Kad dobro i objektivno razmislimo dali i kako smo zadovoljni sa našim izabranicima u vlasti, ja osobno mislim da im ne bi mogli dati prolaznu ocjenu, i da treba birati nove, mlađe, sposobne i odgovorne ljude koji nisu opterećeni nekim negativnim navikama, površnošću i nacionalizmom, a da su posebno motivirani da se angažiraju u borbi za napredak i bolji život svog naroda i države. Mislim da su politički pripadnici hrvatske ljevice, posebno Socijalističke radničke partije do sada uvjerljivo dokazali da su svojim dostojanstvenim ponašanjem i radom osvojili povjerenje svih poštenih građana. U tome je sadržana i najbolja garancija za budućnost. Slijedi poruka :

    U rukovodstva svih nivoa birati one ljude optimiste, borbene i hrabre, motivirane i uporne, prvenstveno mlade, a od starijih one čiji tragovi iz prošlosti zrače dostojanstvom, doslijednošću, hrabrošću, znanjem i iskustvom. Vrednovanje dobrih ideja, znanja i postignutih rezultata nije bitno od koga potječu u generacijskom smislu, ali je bitno da to budu osobe koje uživaju poštovanje i ugled u sredini u kojoj žive. Upravo ova teška vremena pružaju šansu svakome tko ima prirodne predispozicije da ih ispolji ne samo radi vlastitog zadovoljstva nego u općem interesu.

Savo Borota, u Zagrebu, 20. veljače 2009.

O HRVATSKO SLOVENSKIM ODNOSIMA I EUROPSKOJ UNIJI

Dalibor Vidović, predsjednik Regionalne organizacije SRP-a, Rijeka, 21.12.2008.:

Posljednjih dana top-tema u hrvatskim medijima i hrvatskoj javnosti je slovenska blokada pregovora Hrvatske s Europskom unijom. Ovaj potez Slovenije tumači se kao težak udarac Hrvatskoj, pa se traže načini na koje bi Hrvatska mogla uzvratiti. Postavlja se pitanje ima li ovaj događaj toliku važnost, ili se mediji ponovno bave za naše društvo i državu nebitnim pitanjima?

Smatramo da se radi o beznačajnom događaju, a mediji polaze od krive pretpostavke: za njih je važnost ulaska Hrvatske u EU aksiom oko kojeg, tobože, postoji apsolutni konsenzus unutar hrvatskog društva.

Naš stav je da Hrvatskoj nije interes priključiti se ovoj i ovakvoj EU. Nismo ksenofobi, dapače, priželjkujemo suradnju i povezivanje s drugim narodima, državama i zajednicama, ali današnja EU je zajednica kapitalističkih država, unutar koje bi bilo nemoguće izgrađivati socijalističku Hrvatsku. Budući da smatramo kako nema kvalitetnog rješenja koje bi zamijenilo socijalizam, ne možemo podržati priključivanje Hrvatske EU.

Mediji izvještavaju o tome kako se politički "neistomišljenici", (tu se prvenstveno misli na HDZ i SDP, ali i na ostale parlamentarne stranke), slažu po ovom pitanju, stvarajući privid kako se radi o problemu o kojem se ne može razmišljati drukčije jer se, eto, svi, pa čak i najljući rivali, u ovom slučaju slažu. Radi se 0 potpuno pogrešnoj interpretaciji, zato što sve parlamentarne stranke u Hrvatskoj imaju u osnovi isti politički program, a sukobljavaju se oko sitnica. Dnevnopolitički sukobi oko "kozmetičkih" pitanja zauzimaju medijski prostor, stvarajući privid pluralizma u političkim stavovima, a kad se pojavi neki dublji problem zaključuje se kako protivnici odjednom razmišljaju isto. Naravno da razmišljaju isto, kad imaju ako ne isti, a onda barem temeljno isti politički program - ideologiju (neo)liberalnog kapitalizma.

Naš stav je jasan: socijalizam je jedino ispravno rješenje, a njega ne bi bilo moguće ostvariti unutar kapitalističke EU. Valja naglasiti kako ne nastupamo s pozicija koje se najčešće vežu uz "euroskeptike" - "gubljenja nacionalnog identiteta" i sličnih floskula - naš stav je vezan isključivo uz pitanje društveno-ekonomskog uređenja.

Dajući enormno velik prostor slovenskoj blokadi pregovora Hrvatske s EU - u osnovi marginalnom političkom događaju - mediji oduzimaju prostor gorućim društvenim problemima, kao što je npr. pitanje brodogradnje, odnosno nezadovoljstva velikog dijela javnosti, koje će na sutrašnjim prosvjedima biti izraženo.

1. SJEDNICA PREDJEDNIŠTVA SRP-a HRVATSKE u novom sastavu 03.02.2009.

    Prva sjednica Predsjedništva SRP-a održana je 3. veljače 2009. godine sa vrlo iscrpnim dnevnim redom, od kojih je najznačajnija točka Neposredni zadaci tijela i organizacija SRP-a u 2009. godini. Po toj problematici diskutiralo je najviše članova Predsjedništva, a siže rasprave je bio na pitanjima idejnog, organizacijskog i akcionog jačanja Socijalističke radničke partije u svim sferama hrvatskog društva. Većina članova Predsjedništva istakla je nužnost aktiviranja rukovodstava svake organizacije SRP-a, da ta tijela postanu nositelji neposrednih akcija u svojim sredinama uz zaduženje svakog člana i simpatizera SRP-a . Programski cilj je jasan, ali putovi njegovog ostvarenja su različiti i ovise od stanja u sredini i aktivnosti članstva, zato ne treba robovati šablonima, več konkretne probleme sredine isticati i rješavati sukladno našem Programu. Predstojeći lokalni izbori su prilika da se izađe iz učmalosti i medijske izolacije, zato je stav Predsjedništva da se na lokalne izbore obvezno izlazi tamo gdje postoje organizacije SRP-a, ali i tamo gdje ih treba obnoviti ili uspostaviti. Predsjedništvo smatra da načelno SRP bude nositelj svojih izbornih lista, a u koalicije ulaziti na lokalnoj razini sa srodnim strankama, pa i sa SDP, ali tako da na gornjem dijelu liste bude član SRP-a.

    Članovi Predsjedništva su dobili konkretna zaduženja i odgovornost za određenu oblast djelovanja.

Tako je Vladimir Kapuralin zadužen za idejni rad i obrazovanje članstva, te vanjsku politiku, a Zoran Restović za Privredna pitanja, ekonomsku politiku i financiranje SRP-a. Za informiranje i medijsko komuniciranje, zadužen je Dugonjić Božidar, a Franjo Golenkoj Ranko Adorić, Milan Vasiljević, Josip Andrić, Dalibor Vidović i Vladimir Kapuralin za organizacijska pitanja i širenje SRP-a. Formirani su savjeti i komisije Predsjedništva i to:

    Komisija za informiranje i medijsko komuniciranje na čelu sa BožidaromDugonjićem, Odbor za javne akcije na čelu sa Franjom Golenkom, Komisija za idejni rad i obrazovanje članstva sa predsjednikom Vladimir Kapuralinom, Savjet za gospodarski razvoj i ekonomsku politiku kome predsjedava Zoran Restović, Savjet za znanost, obrazovanje sport i kulturu sa mr Sanjin Trohom, kao predsjednikom i Savjet za socijalnu politiku i zdravstvo na čelu sa Mijom Juretićem i Petrom Vasiljevićem.

Predsjedništvo je izrazilo tešku zabrinutost trenutnim financijskim poslovanjem SRP-a, jer je žiro račun partije u blokadi od strane Grada Rijeke, te je osnovan Poslovni odbor od 6 članova, kome predsjedava Zoran Restović. Osnovna zadaća Poslovnog odbora je osigurati novčana sredstva za uredno materijalno-financijsko poslovanje, a prije svega prikupljanje članarine i dobrovoljnih priloga.

Učešće u raspravi su uzeli: Ivan Plješa, Vladimir Kapuralin, Zoran Restović, Božidar Dugonjić, Zvjezdana Lazar, Lampe Damir, Dalibor Vidović, Josip Andrić i Franjo Golenko.

Politički tajnik SRP

Stjepan Šafran

KONFERENCIJA ZA NOVINARE

Ivan Plješa predsjednik SRP-a, Rijeka, 10.07.2008.

    Eskalacije antikomunizma u posljednje vrijeme u Hrvatskoj (biskupi, Sanader) plod su političke potrebe vladajuće kaste da skriva meduzino lice pohlepnog kapitalizma i prikrivanja zla koja je njegova restauracija u Hrvatskoj učinila pojedincima i narodu u cjelini. To čine tako da se zlo fiksira u nekom imaginarnom pojmu izvan stvarnosti, u ovom slučaju nedefiniranom pojmu komunizma, kako bi se stvamo zlo ordinarne pljačke i bizantinske kaste na vlasti, obespravljenje radnika, nejednakost, uvredljive socijalne razlike, siromašenje naroda i gubitak elementarne suverenosti i demokratičnosti, zasjenilo ili relativiziralo. Učinak fiksacije se baš i sastoji u neobjašnjavanju pojma (komunizma), već samo ponavljanju u negativnom kontekstu. Sto puta ponovljena laž postaje istina, osobito za neupućene. ....... Ta famozna fiksacija zla namijenjena je baš neupućenima i svima koji nisu zadovoljni sadašnjim stanjem stvari kako bi im se sugeriralo da alternativa može biti puno gora. Zato narode šuti i plivaj, glavna je poruka čuvara poretka. No, imaginacije od kojih se. narod trebao plašiti upućene su javnosti, ali kasta misli na vrlo realne i prepoznatljive stvari koje ona neće, a to je društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju kao temelja istinske jednakosti; prava upravljanja po osnovu rada, uvjetima i rezultatima svoga rada, neposrednom učestvovanju u ostvarivanju svojih interesa bez političkog posredovanja političkih mafija organiziranih u srankama, društvo gdje se pojedinačni i društveni interesi uvijek poklapaju i na toj osnovi izgradnje istinski slobodnog i skladnog društva gdje samo rad. i sposobnost, a ne eksploatacija i.podčinjavanje drugog određuje položaj pojedinca u raspodjeli i društvu. Kasti sc ne čini učinkovitim sotonizirati neposrednu demokraciju i samoupravljanje i zato to čini podvrgavanjem toga pod pojam komunizma računajući da taj pojam budi negativne asocijacije, recimo na staljinizam, što ga čini manje prihvatljivim za dio javnosti na koju ona računa.

    Eto, sada znamo o kakvom se tu zlu umotanom u komunističkoj fiksaciji radi o ukidanju kriminalne vladavine privilegirane kaste koja ponižava i tlači većinu članova društva i vraćanje dostojanstva svima i istinsku slobodu za sve. Zato antikomunizam u krajnjoj konzekvenci nije borba protiv komunista, nego protiv naroda koji svojim intencijama teži i slobodi i dostojanstvu, ali mu je to uskraćeno od sebičnih doktrinara, nasilnika i licemjera s kojima se kad-tad u povijesti treba obračunati.

Nije teško pretpostaviti zašto je baš katolička crkva danas najveći antikomunist u Hrvatskoj. Naravno da je po srijedi i njena blažena etika po kojoj onaj koji ne vjeruje u duhove i nije čovjek, ali još i više sasvim svjetovne činjenice, a to su da je ona restauracijom kapitalizma u Hrvatskoj najviše dobila.

    Crkva je danas najveći hrvatski kapitalist, a svojim konkordatskim ponašanjem i najutjecajnija politička stranka. Pa kako će onda deva proći kroz iglene uši, a tajkuni, biskupi i svekoliki lupeži koji im se nesmiljeno klanjaju, kroz vrata raja, ostavljamo njima. Ali znamo da njihov antikomunizam neće narod zaustaviti da ovu gubu, oličenu u grabežljivom kapitalizmu, ubrzo ne skine sa svojih leđa.

O POJAVAMA NEOFAŠIZMA

Ivan Plješa, predsjednik SRP-a

    Uznemireni prečestim profašističkim izljevima u obliku nastupa raznih udruga političkih zatvorenika, ali nažalost i onih proizašlih iz najnovijeg rata., kao i nastupi raznih pojedinaca, sve se više aktualizira pitanje nije li Hrvatskoj poslije drugog svjetskog rata bio potreban poseban Zakon o deustašizaciji (kao recimo u Njemačkoj), bez obzira što je ustaštva na ovaj ili onaj način bilo sankcionirano. Sudeći po pojavama u posljcdnje vrijeme, odgovor bi mogao biti potvrdan. Jer kako drugačije tumačiti drskost skupina i pojedinaca koji su ideološki pripadali ustaštvu, neposredno učestvovali u tom pokretu i počinili teške zločine, koji su za njih i bili osuđivani, a danas u obliku tobože demokratskih formi organiziranja, pozivaju na red antifašiste i komuniste kao glavne organizatore antifašizma i njih prozivaju za zločine. Koliko bi trajalo nabrajanje tih primjera, a najnoviji su Vodice i Karlovačka knjiga, gdje se Francetić tretira nevinom žrtvom antifašizma. Treba konačno otvoreno reći i to da se razne udruge dragovoljaca i drugih učesnika rata devedesetih nastupaju profašistički, da se suprotstavljaju suđenjima za ratne zločine ignorirajući zakone i sudstvo države koju su tobože stvorili. Očigledno je da su oni u svojim mislima imali nešto drugačiju državu od ove koja se djelomično pod pritiskom domaće javnosti, a još i više svjetske, konačno iskobeljala i još se uvijek muči u svojoj konačnoj definiciji. Istina je i to da su za taj politički projekt dobili novac od ustaške emigracije, a najizrazitiji primjer za to je HOS kao čista ustaška vojska, koga je čak i Tuđman kao sveopći pomiritelj ustaša i partizana, morao eliminirati Naravno ta eliminacija je bila formalna jer oni su nastavili svoj posao u Hrvatskoj vojsci i danas.se javljaju čas kao uvrijeđene dive za neostvarene snove, a čas kao heroji kojima se ne materijaliziraju zasluge.

    No, to nije sve. Državna televizija i režimske novine revnosno prenose njihove konferencije i izjave bez potrebnih komentara. Režim, ne samo da ih nekritički propušta, nego naprotiv, od njih pravi antikomunističku frontu u jačanju svoje pozicije, što znači da ćemo ih i dalje gledati i slušati,
Nije tu samo u pitanju kušnja povijesne istine, odnosno njena revizija, trovanje mladosti i nastavak
zagađivanja života na ovim prostorima, već i mnogo više od toga - oštrenje noževa za neke nove
konačne bitke i klanja.

Izgleda ipak da je antifašistički pobjednik iza kojega je stajala većina hrvatskog naroda u namjeri da ta pobjeda bude još čišća i blistavija; podcijenio razmjere ustaštva u Hrvatskoj i na neki način gurnuo pod tepih, ma koliko hrvatskim fašistima obračun vlasti s njima izgledao okrutan. Obrnuto od onoga što hrvatski fašisti i njihovi recidivistii govore, upravo zbog očuvanja obraza nacije, dobili su preveliki popust, a ničim ga nisu zaslužili. Ovo što danas imamo je bumerang. Zato je danas neusporedivo važnije pitanje mogućih formi i oblika obračuna s uštaštvom i neooblicima kojima neraščišćena prošlost i proturječna tranzicijska.sadašnjost pogoduje, od tobožnjeg pijeteta prema tobožnjim žrtvama, koje nam neporaženi fašizam podmeće kao kukavičje jaje. S obzirom da antifašisti i sudionici NOB-a i fizički nestaju, treba ozbiljno razmotriti nove oblike te borbe u kojoj trebaju učestvovati šire istinski demokratske snage.

PROBLEM SO (kritički osvrt)

Prvog siječnja ove godine u Santiago de Cuba skromnom je svečanošću obilježena pedeseta godišnjica pobjede kubanske revolucije. Proslava je u grad, između ostalih, privukla i nekoliko tisuća mladih (suvremenih) ljevičara iz latinoameričkih i europskih država. Domicilno stanovništvo nije pokazivalo simpatije za njihove performanse. Među mlađahnim ljevičarima jasno su bile uočljive dvije grupe. Prva, «Mrzim vodu» grupa se isticala Bob Marleyevskim frizurama i niskim higijenskim navikama, dok je druga «Revolucijo, revolucijo, zašto si me napustila» bila prepoznatljiva po pahuljastim bradicama renesansnog Isusa. Cheove slike su, kao i uvijek, dominirale tim malograđanskim pirom. S njima su bile i poslovično neatraktivne ljevičarke.

Jedan zaljubljeni par mladih ljevičara sutradan je viđen u autobusu za Havanu kako je bez razmišljanja sa «svog» sjedala udaljilo sedmogodišnju djevojčicu, da bi u miru mogli proučavati knjigu u kojoj piše kako latinoamerički čovjek pati i kako ga osloboditi. I to je prva karakteristika koja se uočava kod tih suvremenih ljevičara. Karakteristika koju imaju i mentalna im braća, desničari. Nehumanost, neljudskost, bezosjećajnost. Oni obožavaju čovječanstvo, ali ne vole ni jednog običnog, nesavršenog čovjeka. Umiru od ljubavi za radničkom klasom, ali im radnici smrde. I glupi su. Ljube Hrvate, ali su im pojedinačni Hrvati stoka sitnog zuba. Ta osovina prijezira prema čovjeku koje su glavni nosioci u XX stoljeću bili i liberali i fašisti, ali su našli sljedbenike u Trockom, Đilasu i sličnima, ima svoje vampirske sljedbenike i u mladim generacijama. Svih političkih opredjeljenja. Srećom po građane latinoameričkih zemalja mladi par je ubrzo zaspao, pa će biti pošteđeni njihovih budućih svinjarija.

Takve sreće nije bio SRP. Barem ne do nedavno, kad nas je napokon napustila omanja grupa kvaziljevičara, kvaziintelektualaca i konačno kvaziljudi. Omanja, zato što su svojim manijakalnom svadljivošću od Partije udaljili značajan broj mladih mislećih ljudi koji imaju zdravije poglede na društvo i čovjeka. Kronična glad partijskog rukovodstva za mladima dovela je do toga da najgori među njima zauzmu najviše pozicije u omladinskoj organizaciji, samoproglase nekakvu Socijalističku omladinu i započnu sa svojom djelatnošću. Kao svim tuđmanizmom profiliranim mladićima ništa im nije značilo što su ih stariji drugovi u Partiji od samog početka tretirali kao svoju djecu ili braću i što su im dali punu slobodu djelovanja. Dapače, svi njihovi stavovi, počevši od onog o socijalizmu pa do životnih filozofija ukazuju da se radi o ljudima koji ništa ne znaju. To samo po sebi nije problem. Problem je što oni ne žele ništa naučiti. Oni su naprosto individue koje su našle prostor za iživljavanje vlastitog ega.

Pred nešto više od dvije godine SRP je održao redovnu godišnju skupštinu. Jedan stariji član je zamolio mlade članove za pomoć u prenošenju hrane iz auta u dvoranu. Nekolicina njih je to odbila pravdajući se zauzetošću. Nekolicina je pomogla. Oni koji su odbili pomoći su upravo ti koji su netom izašli iz Partije. Oni drugi su ostali. Otišli su oni i onakvi kakove više nikada ne smijemo pripustiti u nas.                                                                                  (Azur, 18.01.09.)

65. JUBILARNA OBLJETNICA 10. KORPUSA ZAGREBAČKOG NOVH 1944.-2009.

Dana 17. siječnja 2009. g. s početkom u 11,00 sati održan je skup boraca 10. Zagrebačkog korpusa NOVH i drugih gostiju. U pripremnim poslovima za održavanje obljetnice 10. Zagrebačkog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske aktivno su sudjelovale članice SRP-a dio učesnika-boraca skupa su također članovi SRP-a.

Zagreb, 17. siječnja 2009. g.                  Socijalistička radnička partija Hrvatske-GO Zagreb

PETICIJA ZA IZGRADNJU SVEUČILIŠNE BOLNICE NOVI ZAGREB

Izgradnja Sveučilišne nove moderne bolnice u Novom Zagrebu započeta je još 1985. godine a financirana je samodoprinosom naših građana. Započeta izgradnja do dana današnjeg još uvijek nije dovršena.

Nesporno je da je izgradnja Sveučilišne bolnice u Novom Zagrebu bila san većine zagrebačkih liječnika i građana Zagreba.

Opće je poznato da su stanovnici cijeloga Zagreba u dva navrata samodoprinosom odvajali značajna sredstva za izgradnju bolnice.

Apeliramo da se izgradnja nastavi i dovrši.

Radi se o zahvatu koji bi trebao učvrstiti i dalje unaprijediti položaj grada Zagreba, kao najznačajnijeg medicinskog središta.

Mijenjanjem koncepcije bolnica još i danas nije izgrađena, nego je najzastrašujuće postojanje samo kostura bolnice .

Nadamo se da će se započeti posao završiti na dobrobit svih građana, a pogotovo mladih, a i stoga što su građani iz svojih plaća odvajali za izgradnju bolnice, te su stoga i zaslužili da u takvim projektima suodlučuju, odnosno da sudjeluju u eventualnoj privatizaciji putem vlasništva dionica.

To znači da novac postoji i nema opravdanja da se započeto ne dovrši.

Prema tome ne odustajemo od tvrdnje, da treba biti odgovoran prema građanima, a osobito prema radnicima koji su svojim samodoprinosom i viškovima financirali gradnju odn. sudjelovali u financiranju projekta ,te je njihovo učešće u tome najveće.

Odlučnost građana za financiranje odn. izdvajanje za izgradnju Sveučilišne bolnice, nije samo pitanje humanosti građana, nego preduvjet uspješnog razvoja i unaprjeđenja našeg zdravstva , a isto tako i unaprijeđenja našeg gospodarstva.

U Zagrebu, 21. prosinaca 2008.

                                                                        Socijalistička radnička partija – GO Zagreb



Antiimperijalistička akcija Vas poziva na prosvjed

31.03.2008., ponedjeljak

Tretmanom koji George W. Bush može očekivati u Zagrebu naši političare/političarke ponizit će građane i građanke Zagreba i Hrvatske. Njihovo ulizivačko i otvoreno kolonizirano ponašanje kulminiralo je odlukom da G.W.Bushu organiziraju skup na Markovom trgu. Ovu informaciju smo primili/e u potpunom šoku i nevjerici, jer vlast protivno zakonima koje su nam sami nametnuli u vezi javnih okupljanja i proglašavanjem zona diskrecije ispred Vlade, Sabora i Ustavnog suda, bez imalo dostojanstva i poštivanja prema vlastitim sugrađanima/kama upravo na tim mjestima, gdje je svima nama zabranjeno okupljati se, upriličuju Bushev urbi et orbi.

Zato pozivamo javnost, sve građane i građanke, te medije da dođete 4. travnja u 17 sati na Trg Francuske republike i podržite prosvjed protiv američkog i NATO-imperijalizma.

Pozivamo nezadovoljno i poniženo građanstvo da ponesu transparente, zviždaljke, bubnjeve i sve ostalo što nađu pod rukom da prosvjed bude što bučniji kako američki predsjednik ne bi ostao samo na dojmovima pokornosti koje će mu ostaviti pomno birana ekipa na Markovom trgu.

Nakon demonstracija na Trgu Francuske selimo se u Mirovni kamp Documente, CMS-a i Zelene akcije.

Braniteljska je tuga pregolema

16.03.2008., nedjelja

Zapadnobalkanski nacionalni sport, Domoljublja i igara, a koji se odvija pod geslom, baš nas briga za ekonomiju, imamo mi svoj ponos, nastavlja se nesmanjenim tempom. U tome, baš kao ni u čemu drugome, ne zaostaje ni naša lijepa domovina, Hrvatska. Ekonomski se problemi brzopotezno rješavaju prodajama, zaduživanjem i preraspodjelama. Preraspodjela je posebno privlačna metoda za sve hrvatske vlastodršce.

Nastavak

Zajednički proslavljen Dan žena

09.03.2008., nedjelja

U organizaciji aktivista ZUABA, SDP-a, Društva Josip Broz Tito Črnomerca i Susedgrada, te SRP-a grada Zagreba u dvorani Mjesne zajednice Susedgrad održana je proslava Dana žena. Učestvovalo je oko 120 žena i muškaraca. Uz prigodne pozdrave i uvodne govore predstavnika navedenih organizacija, ženski zbor Matice umirovljenika Susedgrada pjevao je himnu a potom je izvedena i Internacionala. Uz buket pjesama zbora, u nastavku je svirao mjesni trio tambura te je uz ples, zakusku i bogatu tombolu nastavljeno druženje kasno u noć. Priredbu je posjetio i predsjednik SDP-a Zoran Milanović s kojim se je rado slikalo nekoliko grupa učesnika.

Nastavak

Osmi mart ili Međunarodni dan žena

07.03.2008., petak

Osmog ožujka 1857 g. u New Yorku su radnice organizirale protest zbog loših radnih uvjeta i niskih plača. Policijskom su akcijom te demonstracije razbijene. Na Prvom međunarodnom kongresu žena održanog 1910 g u Kopenhagenu donesena je odluka o ustanovljenju Osmog marta Međunarodnim danom žena. Taj se dan i danas obilježava u mnogim zemljama svijeta, a ponajviše u Evropskim. On se ne obilježava u zemlji u kojoj se i zbio događaj koji je bio formalnim povodom obilježavanja ovog datuma. U SAD-u se obilježava Majčin dan, a Osmi mart se smatra komunističkim, dakle nepoželjnim, praznikom. Takav je stav prevladavajući i u Kanadi ili pak u većini islamskih zemalja.

Nastavak

Izdvojeni linkovi

SRP Hrvatske

NATO n A referendum !

U k r a t k o o n a m a:

I z d v o j e n i l i n k o v i :

Antiimperijalistička akcija Vas poziva na prosvjed

Braniteljska je tuga pregolema

Zajednički proslavljen Dan žena

Osmi mart ili Međunarodni dan žena

Izdvojeni linkovi

NATO n A referendum !

Pošaljite e-mail na: srpzagreb@srpzagreb.com s pitanjima ili komentarima u vezi s ovom web stranicom.
Zadnja promjena: rujan 24, 2009